Za sve one koji ovaj ajet čitaju prvi put, on predstavlja neki maglovit i nevjerovatan nagovještaj o jednom danu koji je tako dug na Zemlji! Udubimo se u razmišljanje!
Ali, odgovora nema. Šta se desilo s vremenom? Nije li to samo neki simboličan broj koji pokazuje kako treba čovjek da se uzdiže Svevišnjem? I to je sve.
Ali, kao da nije rečeno sve! Brojevi imaju magičnu moć, nekad nas privlače jače ili slabije, da bi nas svojim autoritativnim, egzaktnim rezultatima doveli do cilja koji može biti zaprepašćujući, no istinit, neprikosnoven, trajan...
Naučnik koji je dao teoretske osnove atomske bombe, definisao je čuvenu teoriju o relativnosti vremena i prostora. Ova teorija je (u najvećem dijelu) potvrđena uređajima koji mogu i najsitnije čestice ubrzati skoro do brzine svjetlosti. Na veliko zaprepaštenje naučnika, vrijeme čestica se produžavalo tačno prema Einsteinovim jednačinama.
Po toj teoriji, vrijeme, prostor i masa nisu konstantne vrijednosti, nego se mijenjaju zavisno od brzine kojom se tijelo kreće. Matematički to izgleda ovako:
gdje su:
- vrijeme pri nekoj brzini V kretanja tijela ili neke čestice ili kosmičkog broda,
- vrijeme koje protiče u stanju mirovanja, tzv. naše vrijeme ili obično vrijeme,
v - brzina kretanja tijela,
c - brzina svjetlosti. Ona je konstantna i iznosi 299792,458 km/s. Jednačina pokazuje da ukoliko brzina kretanja teži brzini svjetlosti, onda vrijeme na tom brodu ili raketi počinje da se sve više rasteže, da bi se konačno na samoj brzini svjetlosti zaustavilo.
Posmatrajmo slučaj kad se dostigne brzina svjetlosti, dakle v=c:
Vrijeme je dakle postalo beskonačno, neograničeno. Ako vrijeme ne protiče tj. ako je beskonačno, onda ono nije ni počelo i nema kraja. Gdje nema vremena, nema početka i nema kraja? Zastanimo na čas. Kud putuju meleci i Duh, ako ne u beskonačnost? Ono što važi za vrijeme, može se napisati i za masu:
što znači da je pri v=c došlo do neograničenog širenja tj. povećanja mase. Vratimo se na ajet 4. iz sure 70. Uvrstimo podatke iz ajeta u izraz za dilataciju vremena:
= 1 dan
= 50.000 x 365,24219264 dana,
c=299792,458 km/s brzina svjetlosti u vakuumu
v = 299792,457999999550542309368 km/s
Uporedimo li sada brzinu svjetlosti u vakumu 299792,458 km/s sa izračunatom brzinom, vidimo da razlika nastaje u četvrtoj decimali.
Dakle, meleci i Duh - fenomeni koje ne vidimo i ne osjećamo, kreću se brzinom svjetlosti. Kad bi meleci mogli oni bi se ubrzali do granice koja im je moguća ili dozvoljena, inače ne bi putovali cio dan. Jednačine pokazuju da se meleci kreću ka nečemu gdje vrijeme nikada nije postojalo, niti protiče. Za granični slučaj v=c vrijeme nije nikad počelo!
Ako vrijeme nikad nije počelo, onda se ništa i ne mijenja, a ako nije počelo ne može ni da protiče, niti da se završi.
Sad se naš razum opet buni: kako je moguće nešto vječno? Moguće je, ali mi to ne možemo da shvatimo. Ista je stvar i sa materijom.
Ako nije vječna, onda je stvorena, a prema prvom principu termodinamike, ne može se stvoriti iz ničega, niti otići u ništa.
Dakle nešto mora biti vječno! I moralo je biti stvaranje iz ničeg! Allah!
