Osnova tog Imena je uzeta od glagola a-li-ha, ya'-la-hu (obožavati ili potražiti utočište): čovjek je obožavao Boga, tražeći utočište, pa mu je On utočište pružio, to jest zaštitio ga i sigurnim ga učinio.
Drugi način izvođenja ovoga Imena je uzet od glagol ya'-la-hu, a osnova mu je wilahun. Međutim, `waw' je zamijenio `hamza', kao, naprimjer, u riječima: wisad(isad), wishah (ishah) itd. Riječ al-walahu je izraz silne ljubavi. Stoga se, usljed ljubavi, kaže da je ma'luh isto što i `ubud - duhovno sužnjevaanje.
Prema jednoj drugoj izvedenici, ime Allah je došlo od glagola la-ha, ya-lu-hu u značenju da se nešto sakrije, izgubi, osami, ili da se nešto podigne, uzdigne, uzvisi
Naredna izvedenica je riječ al-alahiyya. Neki tumači su nepokolebljivo ostali kod ovog mišljenja i ukazivali na njega ovim harfovima egzistencije (huruf al-wujud). Zatim je ondje dodan `lam' posjedovanja, kako bi se znalo da je u pitanju Stvoritelj stvari i njihov Posjednik/Gospodar kome se one vraćaju.
Sljedeće izvođenje imena Allah je moglo doći od glagola a-li-ha, ya'-li-hu, ila-ha-tun, u značenju roba Božijeg koji obožava Boga istinskim obožavanjem.
Također se kaže kako je osnova riječi Allah imenica ilah. Potom je ondje umetnut `alif i `lam' , pa je nastala imenica al-ilah. Potom je ta imenica rasterećena hemzetom, kako bi se njegov vokalni znak prenio na `lam' sa znakom `sukuna', koji je potom odbačen, pa je nastala imenica alilah. Potom se desila vokalna promjena na `lamovima' , pa se prvi `lam' stopio sa onim drugim `lamom' , i to tek nakon što su pogubili svoje vokale. Stoga se, u konačnici, ova imenica izgovara Allah.
