Mi na nebu vidimo zvijezde, pa ipak, zašto njihovo ujedinjeno svjetlo nije dovoljno te imamo noć? Njemački fizičar Heinrich Wilhem Olbes postavio je istu zagonetku 1823. godine: ako je univerzum beskonačne veličine, i ako su zvijezde (ili galaksije) raspoređene kroz ovaj beskonačni univerzum, onda bismo sigurno u svakom pravcu kuda pogledamo morali vidjeti zvijezdu.
Kao rezultat noćno nebo bi moralo biti sjajno. Ali, zašto nije? Ustvari, pitanje je mnogo komplikovanije, nego što izgleda. Bilo je mnogo pokušaja da se ova zagonetka riješi pod nazivom Olbersov paradoks.
Jedna verzja smatra da je prepreka međuzvjezdana ili međugalaktička prašina. Željelo se kazati da prašina blokira svjetlost sa udaljenih objekata, što je činilo noć mračnom. U stvarnosti, ipak svjetlo koje bi padalo na prašinu, zagrijalo bi je, pa bi ona sjajila najmanjim sjajem izvora svjetlosti.
"Da li je vas teže stvoriti ili nebo? Sazdao ga je,
Uzdigao visinu njegovu, pa ga sredio,
I zatamnio noć njegovu, i izveo svjetlo njegovo."
(Kur'an, 79:27-29)
"Tako mi noći kad prekrije." (Kur'an, 92:1)
Drugi pretpostavljeni odgovor za ovaj paradoks drži da je ogromni crveni pomak udaljenih galaksija pomjerio svjetlo izvan vidljivog područja u nevidljivo infracrveno područje. Ali, ako je ovo objašnjenje istinito, kraće talasne dužine ultravioletnog svjetla bi takođe bile pomjerene u vidljivo područje, a to nije slučaj.
Najbolje rješenje za Olbersov paradoks sastoji se iz dva dijela. Prvo, ako je naš univerzum beskonačno velik, on nije beskonačno star.
Ova stavka je kritična, jer svjetlo putuje konačnom (mada velikom) brzinom od 300.000 km u sekundi. Mi možemo vidjeti nešto samo ako je svjetlo, koje to nešto emituje, imalo vremena da stigne do nas. U našem svakodnevnom iskustvu to vremensko kašnjenje je sićušno, manje je od jednog milionitog dijela sekunde.
Kada se rastojanje poveća, onda se poveća i vremensko kašnjenje. Npr. astronauti na Mjesecu imaju kašnjenje od 1,5 sekundu u svojoj komunikaciji sa kontrolom leta na Zemlji, a to je vrijeme koje je potrebno radiosignalima da pređu relaciju Mjesec-Zemlja i nazad. Većina astronoma se slaže da je univerzum star između 10 i 15 milijardi godina. To znači da maksimalna udaljenost s koje mi možemo primiti svjetlo, jeste 10 do 15 milijardi svjetlosnih godina. Pa, ako ima još udaljenijih galaksija, njihovo svjetlo još nije uspjelo stići do nas.
Drugi dio odgovora leži u činjenici da zvijezde i galaksije nisu beskonačnog vijeka. One polahko blijede. Ovaj ćemo efekat vidjeti na obližnjim galaksijama zahvaljujući kraćem vremenu koje je potrebno svjetlosti da stigne. Suma tih efekata je da nikad nisu ispunjeni uslovi da nebo bude svijetlo. Mi nikada ne možemo vidjeti svjetlo sa zvijezda ili galaksija u svim pravcima odjednom; ili svjetlost sa najudaljenijih objekata još nije stigla do nas, ili, ako jest, moralo je proći mnogo vremena da bliski objekti sagore i postanu tamni.
