ref	autor	komentar	naslov	datum
4:171	Mlivo	4:171 Poslanik a.s. je rekao: “Ako neko svjedoči La ilahe illAllah (samo je Allah Bog) koji nema sudruga i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik i da je Isa Allahov poslanik i Njegov rob i Njegova Riječ koju je On uputio Merjemi i Duh (Ruh) od Njega, i da je Džennet istina i Džehennem istina, Allah će ga uvesti u Džennet sa djelima koja je učinio čak iako tih djela ima nekoliko.” (Sahih El-Buhari). Isa a.s. je za života na Zemlji izveo mnoga čuda, koja drugi ljudi nisu mogli. Baš zbog toga su se pojavile tvrdnje da je on sin Božji. Isus se žestoko borio protiv takvih kleveta, što se vidi i iz Barnabinog evanđelja. Međutim, potpunom razbijanju njegovog učenja doprinijeli su koncili sazivani od rimskih careva: - Prvi ekumenski koncil u Nikeji (325.g.n.e.). Koncil je sazvao car Konstantin (288-337), pokršten tek na samrti, želeći učvrstiti rimsko carstvo pomoću tad expanzivnog i perspektivnog kršćanstva. Car je za koncil odabrao i pozvao 318 biskupa, a lično je predsjedavao zboru. Pri tome je carski objavio da je njegova volja crkveni zakon. Car nije imao blage veze o Isusovom učenju, a sam je bio privržen sunčanom kultu Mitre (staroiranskom bogu svjetlosti). Do Nikejskog koncila je vrijedila dogma Arija iz Aleksandrije: Bog i Isus nisu istobitni, nego samo slični. Konstantin je prisilio koncil da zaključi o istobitnosti (homouzija = nikakve razlike) Boga Oca i Isusa. Carskim je državnim zakonom ta promjena, koja se tiče biti, pretvorena u crkvenu dogmu. Tako Isus bi izjednačen s Bogom. Na osnovu toga biskupi aklamacijom prihvatiše “nikejsku vjeroispovjest.” Konstantin je crkvi učinio još jednu ogromnu uslugu: do tada nije bilo poznato mjesto gdje je ukopan Isus (tj. Juda). Međutim, rimski car je 326.n.e. upućen “božanskim nadahnućem” (!) otkrio kabr Isusa koji je upravo izjednačen s Bogom. Godine 330. Konstantin je zapovijedio da se u Jerusalimu podigne crkva na Isusovom kabru. Konstantin Veliki je, inače, izabran za sveca armenske, grčke i ruske crkve. Simbol vjere postaje krst (križ). - Drugi ekumenski koncil u Carigradu (381. n.e.). Taj koncil je sazvao car Teodozije I (347-395). Obzirom na svoje metode rada, on se može smatrati praocem inkvizicije. Na ovom koncilu, kojeg bogoslovni stručnjaci nazivaju krnjim, uveden je u crkveno učenje odlučan vjerski element: doktrina o trojstvu Oca, Sina i Duha svetog. Ona je pretvorena u “nikejsko-carigradsku vjeroispovijest.” A istobitnost iz Nikeje postaje sada istovjetnost Oca, Sina i Duha svetog. Crkva i danas živi od tako dobivene teze o trojstvu. - Treći ekumenski koncil u Efezu (431. n.e.). Ovaj koncil su sazvali istočnorimski car Teodozije II (408-450) i zapadnorimski car Valentinijan III (425-455). Šta se dogodilo u Efezu? Koncil je zaključio da se Marija (Merjem) štuje kao majka Božja. Pošto je unesena u “teodozijski kodeks”, ta je odluka postala državni zakon. - Četvrti ekumenski koncil u Halcedonu (451. n.e.). Taj koncil je sazvao bizantski car Marcijan (396-457). Koncil je objavio dogmu da su u Isusovoj osobi “nepomiješano i nerazdvojeno” sjedinjene božanska i ljudska narav. Ta dvostruka narav živi do danas kao “halcedonska vjerska formula.” Napokon, a to nije nevažno, u Halcedonu je čuvanje jedinstva učenja povjereno papi na taj način što se u svako doba mogao umiješati. Tako je nastao primat Rima. - Peti ekumenski koncil u Carigradu (553. n.e.). Inscenirao ga je istočnorimski car Justinijan I (483-565), koji je bio izrazit apsolutist. On je ušao u historijske knjige zbog svojih nemilosrdnih zakona o jereticima. “Heretik” je bio svako ko je poricao kršćanske dogme: kažnjavao se smrću i gubio nasljedno pravo. Čitava vojska rimskih činovnika je tražila inovjerce, okupljala ih i po Justinijanovoj naredbi na silu krstila. Grčki crkveni pisac Origen (oko 185-254), učitelj u katehetskoj školi u Aleksandriji, bio je najznačajniji teolog kršćanskog starog vijeka i prvi zastupnik kritičkog razmatranja Biblije. Koncil ga je osudio zbog odstupanja, i njegove egzegeze ocijenio kao nepravovjerne. O tome šta će ubuduće biti pravovjerno, odlučuje jedino crkveno vođstvo nadahnuto Duhom svetim, a o tome ko je nadahnut, odlučuje ono pozivanjem. Pošto je donesena ta odluka, više se nisu progonile samo mnogobrojne pristalice Origena, već je to bio znak za hajku na sve inovjerce. Simbol “vjenčanja” sa crkvom postaje u to doba prsten kojeg nose biskupi. Predstavljeno matematički, kršćansko vjerovanje kakvog su ga stvorili koncili, je jedna (ne)jednačina 1+1+1=1, odakle slijedi da je 1 bog = 3 boga. Oni koji drže Božju jednoću u trojstvu osoba, kažu da je svaka osoba svemoguća, sveprisutna, vječna i savršena - bog; a opet da nemaju tri svemoguća, sveprisutna, vječna i savršena boga, nego jedan Svemogući - Bog! Ovakva dogma je poništila Isusovo učenje o Jednom Bogu i dovela do situacije da se njegovi sljedbenici klanjaju trojici: Duhu, Ocu i sinu, i mnogobrojnim svecima, kipovima itd., što je još jednom monoteizam povratilo ka paganizmu. To je bio razlog da svjetlo Istine još jednom i za svagda bljesne putem poslanstva Muhammeda - poslanog samo kao milost svjetovima	Krscanski koncili	03/01/2003