Dr. Esad Duraković

STILSKI POTENCIJALI ELATIVA U KUR'ANU

Izvanrednim umijećem Kur'an koristi potencijale arapskog jezika, toliko da se pokazuje nužnim definirati taj odnos kao neodvojivost formalnih i stilskih vrijednosti ovoga teksta od posebnih svojstava arapskog jezika.

Kreativna neponovljivost kur'anskoga teksta počiva i u tome što on istovremeno, neočekivano i nepredvidljivo, obogaćuje iskustvo arapskog jezika, što njegovu relativno strogu normativnost u domenu morfologije, pa i sintakse, zatečeni stand­ard uopće, autoritetom kreativne iznenadnosti, oneobičenosti, tako maestralno relativizira i fleksibira da pažljiv čitalac zastaje zatečen pred tom njegovom sposobnošću, skoro skrušen pred cudesnošću koju ne uspijeva sasvim obujmiti vlastitim znanjem 1 iskustvom, ali mu ta neuhvatljiva čudesnost vazda kultivira i pojačava estetsku žudnju. Time Kur'an simultano realizira nekoliko važnih ciljeva: skreće pažnju na vlastitu veliku predanost jeziku koji, zapravo, normira, ali i nepredvidivo usavršava; vrlo UsPješno koristi jezik postižući optimalnu ekspresivnost, stilogenost; najzad, na taj način višestruko plijeni pažnju brižljivih alaca i znanstvenika, uprkos proteku vremena.


Kao ilustraciju naznačenih odlika kur'anskoga teksta, želim ovom prilikom analizirati specifično kur'ansku upotrebu samo jednog gramatičkog fenomena, preciznije -jednog morfološkog oblika-paradigme i jednog korijena podvedenog pod tu paradigmu. Naime, čini mi se da Kur'an na specifičan i višestruko značajan način koristi paradigmu 'afalu, koju samo uvjetno možemo zvati elativom, budući da između ove paradigme i elativa u evropskim jezicima nema potpunog preklapanja.' Sto se tiče korijena koji ću posmatrati u odnosu na ovu paradigmu, odlučio sam se za korijen 'lm (znati), premda bi to mogao biti i neki drugi korijen, recimo korijen kbr, u iskazu 'Allahu 'akbaru.2 Drugim riječima, posvetit ću pažnju samo iskazu 'Allahu 'a'lamu.

Nužno je u ovoj analizi zadržati se nakratko na morfološkim i sintaksičkim osobenostima oblika 'afalu, ali krajnji cilj analize jest stilogenost ovoga oblika u tekstu Kur'ana, odnosno postupak stilskog oneobičavanjajednog od temeljnih morfema u jeziku; valja vidjeti kako se taj morfem čudesno probražava u stilem.

Arapski elativni oblik 'afalu specifičan je u odnosu na elativ općenito po tome što ne služi samo za iskazivanje apsolutnog superlativa ("vrlo veliki"), već ta paradigma - zavisno od rekcija, zavisno od različitih sintaksičkih rješenja - služi u prvome redu za obrazovanje komparativa i superlativa. O specifičnosti arapskog elativa u odnosu na elativ u nekim drugim jezicima svjedoči i to što nisu rijetki pozitivi na ovu paradigmu ('agdabu - neplodan; 'ahmaqu - glup i si.). U principu, elativ 'afalu (možemo ga zvati elativom nakon ovog kraćeg objašnjenja njegove specifičnosti) služi za izražavanje relacija, odnosno za obrazovanje komparativa i superlativa.


Ovdje valja reći daje oblik 'afalu specifičan i po tome što 'je diptozan, dvopadežan, što nema znaka neodređenosti (nunacije), ali ni znaka određenosti (određenog člana). Mislim da se on smatra, primarno i prvobitno, smisaono određenim: hiegova određenost se podrazumijeva i ona proizlazi iz same ' Činjenice da se nešto/neko komparira, odnosno proizlazi iz tSnjenice što se njegovo svojstvo intenzivira. S druge strane, on i» komparativu i superlativu regira genitiv, pojavljujući se kao regens genitivu i smatrajući se determiniranim.

Bilo da se gradi komparativ ili superlativ pomoću elativnog oblika 'afalu, iza njega se, u komparativu, pojavljuje prijedlog min (od) i secundus comparationis, ili genitiv u odnosu na koji se ističe svojstvo, u superlativu. Taj genitiv uz elativni oblik Zastupa cjelokupno područje, ili vrstu u kojoj se vrši kompariranje. Dakle, elativ se u pravilu i u stilski nemarkiranom tekstu ne pojavljuje izoliran, ukoliko se njime vrši kompariranje.

No, ovdje valja reći da postoji niz pridjeva na oblik 'afalu koji nisu elativi, već naprosto pridjevi koji označavaju intenzivno svojstvo ('ahwaru - krupnih i intenzivno crnih očiju; 'aš'aru -veoma obrastao dlakom, maljav i si.). Ova vrsta pridjeva (kao i oni tipa 'ahmaqu - glup) zapravo su tek adjektivi, iako dolaze na paradigmu elativa: pojavljivanje njihovog feminina fa'la'u i plurala fu'lun svjedoči o njihovom svrstavanju u adjektive. U tom slučaju, oni su naprosto leksemi, izolirani i bez komparacije.

Međutim, Kur'an veoma često koristi elativ 'a'lamu uz imenicu Allah (isti status ima i frekventan elativ 'akbaru, u 'Allahu 'akbaru), koji naši prevodioci različito prevode.3 Iako su neka prevodilačka rješenja podložna diskusiji, ne bih se usudio reći ni za jedno da je zaista pogrešno. Svako od njih ima neko uporište - u gramatici ili u kontekstu - ali mi se čini važnim da ona u zbiru više otkrivaju interpretativni karakter prijevoda nego što svjedoče o prevodilačkoj odanosti stilu izvornika.

Čitaocu koji ne poznaje arapski jezik trebalo bi da različito prevođenje istih leksema ili sintagmi indicira problematičnost u izvorniku, možda njegovu polivalentnost, odnosno u njegovim prijevodima-interpretacijama. Pretpostavljam daje malo čitalaca, koji to uočavaju, i oni, prirodno, zbog nepoznavanja jezika, nisu u stanju izvesti pouzdane zaključke o odnosu izvornika i prijevoda.4

Na drugoj strani, pažljiv čitalac izvornika uočit će nešto sasvim neobično u vezi s ovim elativom, što prijevodi uopče ne uspijevaju prenijeti, često čak ni signalizirati, uprkos svekolikoj! prevodilačkoj inventivnosti. Tako se još jednom naglašava nerazlučiva povezanost stilskih vrijednosti i ekspresivne snage izvornika i arapskog jezika.

Naime, razmatrajući ovaj elativni iskaz u Kur'anu ('Allahu 'a'lamu - Allahbolje zna; Allah najbolje zna; Allah veomadobro zna - zasad odlažem konačan prijevod), uočavam nekoliko značajnih i izazovnih signala:

1. Ako je u pitanju komparacija, onda je indikativno da nemamo eksplicirane partitivnosti, da nemamo prijedloga min (od), niti imamo regiranog genitiva u odnosu na koga se ističe-svojstvo (npr.: 'Allahu 'a'lamuminkumiM 'Allahu 'a'lamukuni). Dakle, elativ se javlja izolirano, predikativno, bez secundus; comparationisa; on je eliptičan: u odnosu na koga Allah bolje ili najbolje zna?!

Drugim riječima, uzmemo li da je ovaj elativ u funkciji obrazovanja komparativa ili superlativa, njegova oneobičenost izvršena je izoliranjem, iznenađujućom gramatičkom indiferentnošću prema genitivu.

Doduše, izolirani elativ ne upotrebljava se samo u Kur'anu (npr. u svakodnevnom jeziku: al-šamsu 'arhamu bina - Sunce je veoma milostivo prema nama), ali ga smatram karakterističnim za tekst Kur'ana zbog insistiranja na izoliranoj upotrebi, čime se postiže naročit stilski efekt, a na drugoj strani - smatram ga karakterističnim s obzirom na njegovu stilogenost u sakralnom kontekstu. Obrazlaganje te karakterističnosti predstavlja cilj moga rada.

2. Elativ 'a'lamu ne možemo smatrati - barem ne prvobitno i izvan teksta Kur'ana - intenzivnim pridjevom koji se javlja samostalno, kao leksem (poput navedenih pridjeva 'ahwaru ili 'aš'aru), jer intenzivirana značenja znalac, sveznalica, onaj koji dobro zna i si. obrazuju se od korijena 'lm na druge paradigme. No, već sam kazao da 'a'lamu nije pogrešno prevoditi ni elativom, odnosno apsolutnim superlativom ("veoma dobro zna"), ali postoje neuobičajeno, kako rekoh, da se intenzivni oblik korijena 'lm gradi na paradigmu elativa 'aFalu, onda znači daje Kur'an takvim oneobičavanjem uputio naročito snažan signal čitaocu i interpretatoru.

3. Kur'an u ovom slučaju nije koristio uobičajena gramatička i sintaksička sredstva za kompariranje i tako nas razriješio dileme da li su dativi 'a'lamu i 'akbaru intenzivni afektivni pozitivi, komparativi ili superlativi.

Takvo odstupanje teksta Kur'ana na razini morfo-sintakse podstiče na traganje za njegovom svrhovitošću.

Ja mislim da ovakvo oneobičavanje elativa - koji je inače specifičan, polifunkcionalan i višeznačan u arapskom jeziku - valja posmatrati kao sredstvo stilskog markiranja, kao njegovu • stilogenost, na jednoj strani, a na drugoj - u domenu smisla i optimalnog značenjskog nijansiranja ovakva upotreba elativa pokazuje se efektnom i višeznačnom.

Neobičnost arapskog elativa 'afalu davno je uočena* Njegova tvorba i funkcioniranje - dakle, elativ na razini morfologije i sintakse - analizirani su višekratno i studiozno. Među brojnim radovima izdvojio bih sjajnu studiju o tome iz pera Hansa Wehra, objavljenu prije pola vijeka.5

No, nije mi poznato da je posvećena pažnja stilogenosti ovog elativa. Zato morfo-sintaksičke studije o arapskom elativu,; koje izuzetno cijenim, smatram samo nagovještajem čudesnog funkcioniranja elativa u domenu stila.

Pridjevi na paradigmu elativa, a koji imaju intenzivno ! značenje (tipa 'aš'aru, 'ahwaru), ili obični pridjevi (tipa 'ahmaqu, 'agdabu) nisu stilogeni kao 'a'lamu i 'akbaru zbog nejednakog \ stepena intenziteta i zbog toga što se različito gradiraju. Osim; toga, izoliranost, odnosno učestalo predikativno pojavljivanje ova dva posljednja elativna oblika (u iskazima 'Allahu 'a'lamu i 5 'Allahu 'akbaru) čini ih dovoljno markantnim da ih možemo ; odrediti kao stilogene. Valja reci i to daje ovakva upotreba elativa karakteristična za Kur'an, tako da gramatičari navode kako se elativni oblici samo u Kur'anu kontekstualno prevode ; (apsolutnim) superlativima.6 Takvo tumačenje je posljedica razumljive potrebe da se svojstvo izraženo u elativnom obliku distancira superlativno: Božija svojstva i eshatološke pojave, proizlazi, nužno se distanciraju od dunjalučkih kontekstualnim superlativima, uprkos morfologiji. Na taj način se, između ostalog, sakralni tekst karakterizira kao takav i istovremeno se razvija njegova stilogenost koja najvećim dijelom, ako ne i isključivo (u primjerima ovog neobičnog kompariranja, odnosno distanciranja), ostaje zatočena u samodovoljnome izvorniku. Naime, prijevodi nisu u stanju prenijeti specifičnost arapskog elativa, već pribjegavaju upotrebi drugih sredstava koja im stavlja na raspolaganje vlastiti jezik, ali time, naravno, značajno reduciraju stilogenost izvornika.

Postavlja se važno pitanje: Zašto se distanciranje eshatološkoga od ovosvjetskog vrši elativnim, a ne standardnim superlativnim oblikom?

"Uobičajena" komparacija, izvršena genitivom ili atributivno, počiva na relacijama, na gradiranju. Zato, kažem li Bogzna bolje od nas, to znači da i mi znamo, ali, eto, On ipak bolje zna. Naše znanje dovodi se, neizolirano upotrijebljenim elativom, u relaciju, u odnos kompariranja s Božijim znanjem, a to je - gledano sa stanovišta Objave - neprimjereno; relacija potcrtana regiranim genitivom je neprimjerena Božijoj izdvojenosti u Svome apsolutnom svojstvu. Istovremeno, kompariranje u ovome iskazu (partitivno, genitivom ili atributivno) osujetilo bi krajnju namjeru iskaza: da na jedan stilski osoben način saopći nešto izuzetno važno u domenu ideologije, odnosno jednu od temeljnih poruka Objave, a o tome će više riječi biti na kraju ovoga rada. Superlativ u osnovi izražava isti odnos, bez obzira na gradaciju: iskaz Bog najbolje znajasno govori o nekoj vrsti (superlativnog) nadmetanja, tako da se ova pluralnost, čini mi se, objavljuje kao još nepovoljnija u odnosu na namjeru da se istakne apsolutnost Božijeg svojstva: neko zna manje, neko više, a Bog ponajviše. Kur'anski tekst, razumije se, naprosto ne pristaje na gramatikalno instaliranje relacija; On je izvan relacija koje bi nametalo uvodjenje partitivnosti ili secundus comparationisa. Kur'an pažljivo, upotrebom elativnog oblika u izoliranom stanju, predupređuje relativizaciju uobičajene komparacije, jer oba stepena komparacije, ovako kako sam ih naveo, u osnovi se relativni, ukoliko sasvim osobenim sintaksičkim sredstvima nije naglašena apsolutnost jednog ili drugoga. Kur'an se odlučio za takvu upotrebu elativnog oblika koja je, gramatički, ravnodušna' prema genitivu ili partitivnosti koje očekujemo, ali ta! ravnodušnost, izražena na planu gramatike, proizvodi ui domenu značenja neslućene efekte: drugi član/članovi komparacije odlučno se isključuju, uprkos našim "gramatičkim" navikama", pa se elativni oblik javlja u značenju apsolutnoga. Time je, razumije se, njegova stilogenost odlučno unaprijeđena. Dodam li ovdje raniju konstataciju da je ovakvo korišćenje elativa karakteristično za Kur'an, onda u konsekventnom; promišljanju dolazim do zaključka o krajnje naglašenoj stilogenosti ovako upotrijebljenog elativnog oblika i o tome da ona predstavlja jednu od dominanti sakralnoga stila (preciznije,: Kur'ana) u kome su sile konteksta - s lahkoćom i na radost estetski senzitivnim čitaocima - skršile otpor krute morfologije, te na taj način obogatile iskustvo i jezika samoga.

Razložno distanciranje Kur'ana od uobičajene komparacije**1 kao sredstva kome je imanentna relativnost, mogu potkrijepiti^ uzgred, i njegovim preferiranjem pozitiva koji funkcioniraju' apsolutno, kao apsolutni ili afektivni pozitivi, čak kao ekscesivi-(tipa 'Allahu sami'un basir- Allah apsolutno čuje i vidi; Allah;' predobro čuje i vidi). Na razini morfologije, ovdje se nedvojbenog radi o pozitivima, ali nikome ne pada na pamet da ih shvaća niti da ih prevodi kao "obične" pozitive; u kontekstu Kur'ana] oni imaju istaknute nijanse, drukčije do nezaborava, nijanse? koje sjajno ističu stilogenost pozitiva, ali nju ne prepoznaju oni koji ne znaju arapski jezik, jer im prijevod objektivno nije u stanju signalizirati tu stilski čudesnu borbu između morfema- pozitiva i kontekstualne nužde da oni proizvode druga značenja. No, ovako stilski markirana upotreba pozitiva u Kuranu može biti predmet zasebnog razmatranja - predmet moje trenutne pažnje je stilogenost elativnog oblika - ali i ovako ovlašno ukazivanje na kur'ansko preferiranje upotrebe pozitiva, stilogenih u sakralnome tekstu, podržava moje razumijevanje prema kome stil Kur'ana svjesno i efektno izbjegava standardnu komparaciju, kada je riječ o Božijim svojstvima, budući da joj je imanentna relativnost koja je ovdje neprimjerena.

Problematičnost prijevoda - ma kako uspješnih - ovdje se iznova zaoštrava. Naime, naši prijevodi ne uspijevaju vrlo frekventne pozitive izvornika prevesti pozitivima u svome jeziku a da pozitivi prijevoda izraze neko superlativno značenje kojim se, prema zahtjevima konteksta, eshatološke pojave i pojmovi snažno distanciraju od ovosvjetskih. Tjerani silama konteksta, prevodioci koriste različita sredstva u svome jeziku da prenesu ta kontekstualna značenja pozitiva. Prijevod navedenog primjera 'Allahu sami'un basir (takvih je zaista mnogo u Kur'anu, tako da i oni predstavljaju, s obzirom na učestalost, određene stileme) - kao Allah sve čuje i vidi, Allah (pre)dobro čuje i vidi i si. - i jest i nije pogrešan; on je problematičan. Naime, riječi izvornika sami'un basir jesu pravi pozitivi, pa bi bilo očekivati da se prevedu Allah čuje i vidi. Međutim, time se ne bi izvršilo ono neophodno distanciranje na koje stalno ukazujem, te prevodioci pribjegavaju različitim rješenjima kojima izražavaju kontekst, na štetu teksta. Njihovi prijevodi su kontekstualno tačni i oni su, zapravo, interpretativni, tefsirski, ali su lingvo-stilistički, odnosno stilistički, pogrešni jer čitav niz stilski vrlo funkcionalnih pozitiva prevode drugim sredstvima, pa na taj način ne prenose izuzetnu stilsku markiranost izvornika. Interpretativno prevođenje elativa i pozitiva zapravo je jasno priznanje prevodilačkog osjećaja bespomoćnosti pred stilogenošću izvornika, i nisam siguran daje to uopće moguće prevodilački riješiti; prijevodi još uvijek ostaju samo nužna zamjena izvornika.

Vraćajući se elativu, podjsećam daje njemu inače svojstveno izražavanje intenziteta (zato se u arapskom jeziku tako često paradigmom elativa grade intenzivni pridjevi, o čemu je već bilo riječi), pa je kao takav u tekstu Kur'ana - na ravni morfo-sintakse - i kontekstualnom funkcionalnošću usavršen do te mjere da se pokazao kao jedino sredstvo kadro da izrazi apsolutnost svojstva. Njegova stilogenost je na taj način zaista naglašena, ali smatram da razvijanje stilskih potencijala ovakvog elativa time nije zasvođeno: njegova stilska markiranost ima tendenciju stalnog pojačavanja, do razmjera koje, rekao bih, u prvi mah i ne slutimo.

Da bih mogao elaborirati još neke stilske znamenitosti ovako izoliranog elativa, moram potcrtati već istaknutu činjenicu o značaju upotrebe izoliranog elativa općenito.

Naime, izoliranjem elativnog oblika, ili isključivanjem drugih učesnika komparacije, postiže se važan efekt u domenu značenja, efekt koji se ne uočava već na prvi pogled, a posebno se ne čini banalnim, nego istinski tanahnim i utoliko stilski efektnijim.

Izoliranjem elativnog oblika u kontekstu Kur'ana jača se individualizacija.

"Kandidatima" za kompariranje nije ni omogućena personalizacija (ljudima, džinima - bilo kome iz duhovnoga svijeta), oni su isključeni, pa se predikativnom upotrebom izoliranog oblika subjekt (Allah) "ističe" u tome svojstvu apsolutno; Njegova individualizacija je u ovom smislu neograničena, te je gradacija, svako eventualno nadmetanje u tome domenu nezamislivo i bespredmetno; svojstvo je Njemu inherirano i ono je u Njega apsolutno. Pozicija Govornika u odnosu na to svojstvo istaknuta je optimalno, apsolutno, i Njegova individualizacija srazmjernaje i saobrazna odlučnom isključivanju učesnika u kompariranju. Veoma važno je daje elativni oblik upotrijebljen izolirano, bez regiranih genitiva, i daje upotrijebljen predikativno, a ne atributivno: atributivna upotreba opet bi implicirala gradiranje, a predikativna ga ne implicira nužno - predikativno upotrijebljen elativ ima naročitu sposobnost da bude apsolutan, dok bi atributivna upotreba problematizirala inherentnost.

Dakle, jedna gramatička norma, koju tekst priznaje samom činjenicom da se od nje odstupa razložno i smisleno, iskorištena je radi optimaliziranja stilogenosti, ali istovremeno i radi veoma važnog nijansiranja u ravni ideologije, budući da Objavu ne vidim kao umjetničko djelo čija bi osnovna funkcija bila estetska, već je bitno ideologijska i argumentativna.

Inheriranje svojstva - u ovom slučaju korijena 'lm koji prevodim infinitivom znati, ali ga tako prevodim samo uvjetno, i o tome ću više govoriti u završnici rada - na način kako to čini Kur'an - izoliranim i apsolutnim elativom - vodi u krajnjem slučaju i brižljivo ciljano isticanju toga svojstva kao nečega čime se djeluje: ovaj apsolutni elativ izražava tako snažnu prionjenost svojstva subjektu da on - budući daje upotrijebljen izolirano i apsolutno - liči samo na prvi pogled (na razini morfologije i sintakse) na nešto što bi se dalo i komparirati, ali je njegova morfološko-sintaksička struktura ugrađena u široki kontekst tako da se, efektno i na višoj razini razumijevanja, sadržina elativa (možda svojstvo) intenzivirano određuje kao ono čime se (božanski) djeluje i čemuje neprimjereno privoditi secundus comapartionis. Božanski 'lm, upotrijebljen upravo ovako, predstavljen je kao princip ravnanja, ili djelovanja, pa ga zbog toga možemo samo uvjetno prevoditi riječju znanje. Staviše, na ovoj razini elativni iskaz koji razmatram mogu razumjeti i kao naročiti sud vrijednosti.

Osjećajući potrebu da rezimiram ovakvo napredovanje elativa od naoko bezazlenog poigravanja principima morfologije i iskustvom sintakse ka inheriranju sadržine elativa i potenciranju nečega čime se djeluje, nužno je još jednom upozoriti na izuzetnu složenost upotrebe elativa u kon/tekstu Kur'ana, a u ovome slučaju to me posebno zanima i zbog toga da bih mogao dosegnuti krajnje domete njegove stilogenosti. Naime, ako bih analizu zadržao na razini morfološkog i sintaksičkog relativnog oneobičavanja, bilo bi dovoljno razloga za potcrtavanje i elaboriranje njegove stilogenosti. Međutim, budući da moja iskustva govore o tome kako Kur'an jedinstvenom formom ne pruža samo estetski ugođaj, već signalizira jedinstvene sadržine iza obzorja brižno uređene forme, to sam i u slučaju njegove upotrebe elativa utvrdio, vlastitim razumijevanjem teksta, u početku neslućenu sposobnost za djelovanje u domenu sadržina. Drugim riječima, moja prvotna pozitivna osjetljivost na oneobičavanje elativa (nije naodmet i ovdje podsjetiti da je arapski elativ inače specifičan!), čak moja razdraganost uzbibala zbog snage kontekstualnog prkosa elativa morfološkoj namrštenosti paradigme, skoro da su zaboravljene u ovoj poodmakloj fazi, kada utvrđujem djelovanje elativa u domenu sadržina; mislim da se iz ove perspektive morfološka intencija elativa - kompariranje -pokazuje kao jedna vrsta "korisne obmane", jer, u krajnjem, ispostavlja se da cilj nije komparacija, već upravo isključivanjem komparacije, iako se radi o elativu, želi se postići nešto sasvim drugo, bitno u domenu ideologije. Razumije se, ovakvo ponašanje elativa koje ovdje razmatram usavršava njegovu stilogenost. Ako bismo ga posmatrali u sve širem i širem kontekstu, uvjeren sam da bismo stalno i sve češće potvrđivali kako se zapravo ne radi o pukoj komparaciji, već o inheriranju "svojstva" pomoću koga se djeluje, ili kao principa djelovanja i ravnanja. Prateći ponašanje ovog elativa, otkrivam kako me svojim zavodljivim stilskim djelovanjem uvodi u predjele ideologije, priređujući znamenito iznenađenje i pokazujući -posmatran sada s te distance - kako su sve prethodne faze imale zadatak da me, upravo čarima estetskog djelovanja, privedu iznenađujućoj zbilji ideologijske poante. Zaista, zbilo se nešto neočekivano, jer u konačnome ishodu elativ se "izvrgnuo" u vlastitu suprotnost: on nas je ponukao da "svojstvo" posmatramo u nekoj komparaciji - makar i apsolutnoj - ali se u kontekstu ispostavlja daje komparacija neprimjerena! Time je njegova stilogenost načinila tako veliki korak da se u početku nije mogao naslutiti. U konsekvencijama, to znači da elativni iskazi 'Alhihu 'a'lamui 'Allahu 'akbaru nemaju kao krajnji cilj kompariranje ni estetsku funkciju - oni su u svome vrlo širokom kontekstu bitno kognitivni i neadjektivni. Njihova stilogenost kulminirat će tako što će - na samome kraju koji uspijevaju dosegnuti moji pogledi - na istinski čudesan način transformirati se u svojevrstan trop.

Klimaks je na pomolu.

Naime, čini mi se da smo od morfološke razine posmatranja iskaza 'Allali u 'a'lamui 'Allahu 'akbaru dospjeli do stanja u kome se komplicirano izražavanje uzvišenih sadržina povjerava tropima, odnosno kada se neke sadržine mogu izraziti samo, ili najuspješnije, upotrebom prenesenog značenja.

Pošto sam već istakao da navedeni iskazi ne funkcioniraju komparativno, to znači da ih treba razumijevati kao apsolutne. Drugim riječima, ovi iskazi predstavljaju jednu vrstu ekscesiva. Stalno sam prinuđen na terminološke analogije da bih čitaocu koji ne zna arapskijezik maksimalno pomogao u razumijevanja ove zanimljive pojave. Dakle, iskazi koje razmatram mogli bi biti uvjetno ekscesivi (u našem jeziku "predobar", "prevelik" i si.), jer izražavaju prekomjerni i nekomparirajući stupanj svojstva, ali u arapskom jeziku to nije ni morfološki ekscesiv u strogome smislu, budući da se ne gradi prefiksalno, već je to paradigma elativa. U svakom slučaju - trenutno je to važno -radi se o vrlo suvislom naprezanju teksta da izrazi nešto jedinstveno, apsolutno, ali nikada ne smijemo sasvim zaboraviti daje to izraženo elativnim oblikom kojim se grade oba stepena komparacije. Kako god preveli iskaz 'Allahu 'a'lamu - Allah bolje zna; Allah najbolje zna; Allah predobro zna - subjektu se pripisuje svojstvo koje u prijevodu ne uspijeva umaći gradaciji, a komparirati se mogu samo svojstva u čijoj osnovi je sličnost. Postavlja se presudno pitanje: U čemu je sadržana sličnost Božijeg i moga znanja?

Sa aspekta Objave (ona to eksplicira na više mjesta), ništa Bogu slično nije, pa ne očekujem ni daje Njegovo "znanje" -prema strogim uputstvima konteksta - slično ljudskom znanju. Budući da Objava odlučno naglašava kako Allah baš ničemu nije sličan, onda je za me razumljivo da ni Njegovo "znanje" po svojoj strukturi, dometima i si. nije kao i moje znanje, makar bilo izraženo i apsolutnim superlativom ili ekscesivom. Dakle, sada smo u situaciji da otkrivamo kako Kur'an koristi nešto imanentno čovjeku ("znanje", uzeto kao leksem ili kao upućenost u što) da bi pomoću toga izrazio i predstavio nama nešto stoje zapravo neizrecivo: Božije "znanje" kome kontekst ne dopušta da bude kao ljudsko. Sada riše nema sumnje da smo u sferama figurativnog izražavanja, vrlo tanahnog i potpuno neočekivanog. Nešto što je onostrano i u svojoj onostranosti nama nepojmljivo predstavlja se nečim specifično ljudskim. To je preneseno značenje, rekao bih metaforičko, jer se jedno ime zamjenjuje dmgim, uz jedinstven blijesak koji može proizvesti samo spajanje estetskog i kognitivnog u velikim metaforama. Smatram da su iskazi 'Allahu 'a'lamu i 'Allahu 'akbaru zapravo i u konačnome tropi.7 Bilo bi naivno uzeti ove iskaze doslovno; takvo razumijevanje nema nikakvih šansi u suočavanju sa silama konteksta Objave.

Naravno, o ovome tropu (uzmimo ga kao metaforu) zanima nas staje drugi konstituent metaforičkog iskaza, odnosno šta je njegov sadržaj, pošto nam je sredstvo poznato kao "znanje": staje to što Bog tako neizdvojivo posjeduje a što nam nastoji predstaviti znanjem? Pošto u metafori, naknadno, jače djeluju razlike nego sličnosti, logično je pretpostaviti daje taj neiskazani konstituent, sadržaj, zaista i bitno drukčiji od sredstva kojim se želi predstaviti (mnogo su veće razlike nego sličnosti među konstituentima u metafori za zvijezde: noćno biserje).

Budući da sam već pokazao kako se ovako posebno upotrijebljenim inače specifičnim arapskim elativom inherira, u apsolutnosti, svojstvo kojim se djeluje, onda to znači da u ovoj metafori imamo, kao jednog konstituenta, znanje kao sredstvo i specifično ljudsko svojstvo, a drugi konstituent je sadržaj, Allahu inheriran, ali ga ne možemo definirati i svojim znanjem obujmiti. No, odnos ovih konstituenata - po principu razumijevanja metafore općenito - ipak nam nudi stanovito saznanje o nedokučivom sadržaju. Naime, pošto se metafora formira na prvotnoj sličnosti konstituenata, da bi zatim silno djelovale razlike među njima, smatram daje ovdje sličnost izražena u tome što je znanje nešto najviše i najvrednije što čovjek ima, pomoću čega djeluje, uređuje stvari i svoj svijet, pomoću čega napreduje i si. Tome se prispodobljava (izvanredno) Božije "svojstvo" kao nešto čime On (božanski) djeluje, uređuje, ravna itd. Takvom sličnošću ukazuje nam se na nešto što inače ne možemo u cijelosti razumjeti, jer potom djeluju razlike među konstituentima (ljudsko djelovanje znanjem i Božije djelovanje "znanjem") koje su, vjerovatno, srazmjerne razlici između ljudskog i Božijeg djelovanja općenito, a to znači nepojamno mnogo. Napori ove metafore postaju nam očigledni, premda nisu sasvim dostatni: razumijemo princip, ali ne i pojedinosti; smisao ove metafore počiva u njenom naprezanju, u tenziji medu konstituentima.

Ponovo se pokazuje kako je važno to što naš elativ u kontekstu kur'anske poruke insistira na izoliranoj upotrebi. Naime, daje upotrijebljen u nekoj od češćih svojih morfoloških ili sintaksičkih funkcija (pozitivno, partitivno, atributivno), bila bi osujećena, kako sam ranije rekao, krajnja namjera iskaza: ne bismo ga mogli shvatiti u prenesenom, već u doslovnom značenju. Naime, prava komparacija djeluje protiv metafore, ne dopušta joj da se razvije, jer u toj komparaciji nemamo sredstvo i sadržaj pa nemamo, naravno, ni onaj ogroman i tako dragocjen luk među njima, te bismo tako, u slučaju ovoga iskaza, u kome elativ ne bi bio izoliran, značajno degradirali, čak preinačili poruku Objave. Jer, u iskazu Bog zna bolje, ili Bog zna najbolje nemamo nikakve mogućnosti za razvijanje ogromnih potencijala kakve pruža metafora: ovdje nemamo sredstvo i sadržaj, već naprosto jedno svojstvo koje se samo komparira, i ništa više; u oba slučaja je to svojstvo, načelno i suštinski, u kvalitetu, isto, samo što se unekoliko gradira. U krajnjim konsekvencijama, ako bismo tako banalno shvatili ovaj iskaz, ne bismo dosegnuli samu bit njegovu, sadržanu u vrlo visokom stepenu spoznajnosti.

Drugim riječima, nužno je istaći daje ova metafora - stasala iz elativnog oblika - naglašeno kognitivna, a ne samo estetska; ona se postepeno i značajno udaljila od područja kompariranja, onako kako to inače čini metafora: njen cilj je da nam pruži važno saznanje, pri čemu ograničene sličnosti koristi samo kao sredstvo. Estetska razdraganost ovoga tropa, koji sam predstavio u različitim fazama unapređivanja njegove stilogenosti, konačno se sasvim smiruje i uozbiljuje u sferi kognitivnosti. U stvari, mogu reći da je udaljavanje naše metafore od isključivo estetskog djelovanja srazmjerno već istaknutom poimanju funkcije stila Objave kao bitno argumentativne, a ne umjetničke. Tako je elativni iskaz 'Allahu 'a'lamu od prividne komparacije 'koju, na najnižoj razini razmatranja, implicira njegov morfološki oblik, evoluirao u izvanrednu metaforu, čudesnu i zbog toga |to nije uobičajeno da se metafore grade od oblika koji morfološki već izražavaju kompariranje. Zapravo, specifičnost ove metafore počiva i u tome što ona nije "skraćeno poređenje" tipa simile, već ona, neočekivano, nastaje iz poređenja tipa comparatio, pri čemu se i kompariranje vrlo složenim postupkom preobražava u vlastitu suprotnost. Stilski efekti su »razmjerni složenosti postupka i iznenadnosti njegovih krajnjih rezultata.

Nakon svega, ne može se ignorirati pitanje: Kako prevoditi ove iskaze?

S obzirom na specifičnost arapskog elativa, ne može se potpuno odbaciti, kao pogrešno, komparativno ili superlativno prevođenje, ali bih prednost dao upotrebi apsolutnog superlativa ili ekscesiva (veoma dobro zna; predobro zna i si.), zbog toga što komparativno i superlativno poređenje jače impliciraju relativizaciju, stranu izvorniku. Svjestan sam da ovakvo rješenje ne zadovoljava sasvim. Naime, ovdje prevodilac ne može umaći dubokome frustriranju, jer nijedno prevodilačko rješenje (komparativ, superlativ, apsolutni superlativ, ekscesiv) ne signaliziraju stilske vrijednosti izvornika, o čemu sam govorio na prethodnim stranicama.

Bilješke: