ref	autor	komentar	naslov	datum
12:92	Esad Duraković	Stilsko stasanje superlativa u Kur'anu Razmatrajući stilske potencijale elativa u Kur'anu (Takvim za 2002. godinu), utvrdio sam prvobitno neslućene stilske potencijale ove morfološke kategorije koja prerasta u apsolutni superlativ, kao i to da na samome kraju stilskog oneobičavanja elativ bljesne kao metafora, sjajna kako samo može biti u tako veličanstvenom sakralnome tekstu. Analiza elativa pokazala je kako se njegovom izolacijom, odnosno isključivanjem secundusa comparationisa (onoga s kim/čim se Božije svojstvo poredi) isključuju relacije, čime se naglašava apsolutnost Božijega svojstva kome je neprimjereno privoditi u sakralnome tekstu secundus comparationis. Međutim, u univerzumu kur'anske deskripcije - kojoj se zadaje da predstavi nepojamnu onostranost i eshatološku "stvarnost" - izgrađuje se prebogata gradacija u komparaciji koja upravo tim bogatstvom nastoji predstaviti našem umu (ali i našem srcu, zbog ograničenih sposobnosti uma) nešto što je u svojoj onostranosti nepojmljivo u potpunosti, ukoliko previdimo kognitivne vrijednosti kur'anske metaforičnosti. Komparacijska gradacija mogla bi relativizirati moje zaključke o apsolutnosti kur'anskoga elativa, ili čak obezvrijediti moju tvrdnju, konsekventno izvedenu u analizi elativa, o neprimjerenosti privođenja secundusa comparationisa u morfološkoj komparaciji Božijih svojstava. Naime, istina je da Kur'an veoma mnogo koristi i morfološki superlativ u kome jest paradigmatski ekspliciran secundus comarationis, odnosno pojavljuju se u komparaciji drugi "posjednici svojstva" u odnosu na koje se, izgleda, Bog komparira. Kao reprezentanta takve superlativne komparacije ovdje ću posmatrati superlativnu sintagmu 'arham al-rahimin ("najmilostivniji"), jer moguće je izložiti analizi bilo koji superlativ izražen ovakvim morfološkim oblikom. Nudim prijevod ovoga superlativa kao najmilostivniji, ali taj prijevod je samo uslovan, jer analiza treba pokazati njegovu prijevodnu nesposobnost da izrazi smisaono bogatstvo i stilogenost izvorne sintagme. U ovome superlativu su drugi "posjednici svojstva" eksplicite navedeni pa proizlazi da Bog Svoje svojstvo dovodi u odnos kompariranja sa svojstvom koje posjeduju (i) neki drugi. Kako dovesti u sklad ovu jezičku činjenicu s mojom tvrdnjom, izraženom u razmatranju elativa, o neprimjerenosti uvođenja učesnika u kompariranje s Božijim svojstvom, budući da je prirodno očekivati da Kur'an istrajava na neusporedivoj Allahovoj božanstvenosti? Istina, sposobnost širokog sakralnoga konteksta takva je da on najvišu, superlativnu "mjeru" Božijega svojstva predstavlja u njegovoj neusporedivosti, ali želim pokazati kako i na nižoj razini toga konteksta ovaj morfološki superlativ djeluje, zapravo, neuspoređujuće te kako brižljiv kur'anski izbor naročitog morfološkog oblika izvanredno sadjejstvuje sa kontekstom u pravcu odlučnog pomjeranja značenja ovog superlativa, pokazujući varljivost i nepouzdanost njegove morfološke naravi, a time u krajnjem rezultatu - i to je za moju analizu posebno važno - vrlo značajno stilsko oneobičavanje i snažno estetsko pulsiranje teksta na čijem kraju i u ovome slučaju počivaju spoznajne vrijednosti. No, najprije treba podsjetiti na to kako je elativ uspio postići optimalnu stilogenost pojavljujući se u stanju izoliranosti, odnosno isključujući gramatički nužno partitivno od (zna više od...), ali se pri tome opravdano postavlja pitanje zašto onda Kur'an uopće osjeća potrebu da koristi i pravi, morfološki superlativ - naravno, ukoliko ovu potrebu posmatramo u okviru opće težnje teksta ka stilskim efektima i spoznajnim dometima. U arapskom jeziku postoje dva načina za morfološku tvorbu superlativa. Prvi način je navođenje imenice i pridjeva u određenome vidu (uz uvažavanje pravila o atributivnoj kongruenciji), tipa najvredniji čovjek (al-ragul al-'afdal). Takav morfološki oblik sasvim je blizak bosanskome jeziku, pa je i ovakvo njegovo prevođenje adekvatno, smisaono zasićeno. Ovu vrstu superlativa nazivat ću u nastavku izlaganja atributivnim s up erla tivom. Međutim, u arapskom jeziku je česta upotreba i drugog morfološkog oblika superlativa, koji u istome prijenosu u bosanski jezik ostaje nezasićen. To je superlativ formiran gramatičkom kategorijom aneksije, ili genitivne veze, pa ću ga u nastavku izlaganja nazivati genitivnim superlativom. To je reprezentant koji sam maločas naveo ('arham al-rahimin). Radi uočavanja specifičnosti ovoga superlativa, valja reći, barem zasad i uslovno, da bi doslovan prijevod ove aneksije bio milostivniji od milostivnih, pri čemu, u ovakvome prijevodu, više liči na komparativ nego na superlativ; zato u bosanskome jeziku nemamo drugog rješenja nego da ga prevodimo isto kao i atributivni superlativ, premda, izvorno, postoji razlika medu ovim dvjema morfološkim komparacijama, što i jest predmet moje analize. Kur'an preferira genitivni superlativ, i to je snažan signal koji treba slijediti: Zašto se preferira upravo on, a ne atributivni superlativ? U genitivnom superlativu, za razliku od atributivnog, postoji pravo bogatstvo gradacije. Prije svega, prvi član sintagme-aneksije zapravo je elativni oblik, ili oblik koji, morfološki, već zastupa drugi stepen komparacije, pri čemu je korisno imati u vidu prethodno dokazivanje kako taj oblik, ukoliko je izoliran, djeluje kao apsolutni superlativ, ali on - kao takav - čak i u aneksiji, neizoliran, nikada ne zaboravlja upravo te svoje potencijale. Dodamo li tome kako elativ ovdje čini aneksiju (status constructus) sa drugim članom sintagme (sa drugim članovima - u pitanjuje plural!) u odnosu na koje (na te članove superlativnog nadmetanja) ističe svoju superiornost, onda je superlativnost toga elativnog oblika, koji "zastupa" Bog, dvostruko naglašena: s jedne strane, naglašenaje samom prirodom elativa, a s druge strane i simultano naglašenaje samom prirodom aneksione sintagme. Među milostivnima je, implicitno, izvršena jedna vrsta gradacije zahvaljujući njihovoj pluralnosti pa se ta implicirana gradacija ovjerava determiniranošću izraženom određenim članom, da bi u daljem gradiranju bili privedeni, još bolje: anektirani, elativnom obliku radi besperspektivnog nadmetanja s njime. No, ni time se gradacija ne smiruje. Naime, sa stanovišta stilogenosti, ili sa stanovišta gradacije, treba podvući činjenicu da u reprezentantu uopće nemamo imenicu, već su oba člana aneksije u funkciji atribucije; u strogome smislu, oba su, zapravo, adjektivne naravi (milosniji od milosnih), premda ovaj drugi član aneksije, u morfološkom smislu, svojim adjektivnim značenjem snažno tendira ka poimeničavanju; u postojećem morfološkom obliku, on naprosto fantazira o tome da svoju adjektivnost trijumfalno prevede u postojanost imenice. Ali, gradualna poenta je u tome što se, u konačnici, oba člana aneksije izvode od istoga, adjektiva, u istome semantičkom polju, pa bi, u interpretaciji, reprezentant značio kako je [Bog] milostivniji od svih milosnih, jer upotreba odleđenog plurala - u funkciji isticanja totaliteta u odnosu na koji je Božije svojstvo istaknutije! - naglašava ekstremnu predimenzioniranost Božijega svojstva, zapravo - njegovu nemjerljivost. Gradacija kojaje do sada postignuta u ovome predstavnom primjeru, zapravo njena snažna inercija, silovito se prenosi, zatim, iz domena morfologije u sferu sintakse. Naime, pošto pred sobom imamo aneksiju, to znači daje njen prvi član u naročitom odnosu prema drugome članu, ili obrnuto: [Bog] je milostivni milostivnima, ili - opet aneksiono: milostivni pripadaju milostivnome. Naravno, ovi prijevodi moraju ostati uvjetni, jer je ipak riječ o superlativu, ali ovakvim raščlanjivanjem aneksije želim uputiti na izvore njenoga neslućenog gradiranja, iz čega ću kasnije izvući i druge zaključke. Trenutno ukazujem na to kako ova aneksija počiva na relacijama otvorenim među svojim konstituentima, na relacijama koje se mogu predstaviti samo u interpretaciji aneksije a koje se ne daju potpuno zahvatiti nikakvim prijevodom. Naime, ova sintagma ne znači samo da je Bog milostivniji od milostivnih, već znači i to da je On milostivan prema milostivnima. Dakle, sintagma ne kazuje samo o tome kako je On (naj)milostivniji od svih milostivnih, već je On Taj Koji je također - ostajući na nivou superlativne komparacije - milostivan prema milostivnima. Tako ova sintagma sjajno ubrzava gradaciju: upravo zato što je On (naj)milostivniji od svih milostivnih kadar je da bude milostivan u odnosu prema svima njima, ili, u obrnutom smjeru: budući da je milostivan prema svima milostivnima, On je, prirodno, apsolutno najmilostivniji; njihova milost je u ingerenciji Njegove milosti, pa se tako, u toj prebogatoj gradaciji, Božija milost beskonačno unapređuje. Inicijalno uspostavljanje relacija upotrebom baš ovakvoga genitivnog superlativa dovelo nas je, upravo ovako bogatom gradacijom, pred nekomparirajuće svojstvo koje bi valjalo ispisivati velikim početnim slovom. Drugim riječima, eksplicitna morfološka gradacija (paradigma superlativa) razvija se preko implicitne gradacije, koju upravo interpretiram, u nepojamni intenzitet svojstva, do razmjera u kojima se, konačno, prevladava kompariranje. Razumije se da kontekst sakralnosti i opće smisaono okruženje osiguravaju najveću moguću udobnost ovakvom razumijevanju kur'anskoga genitivnog superlativa. Činjenica da u sintagmi-reprezentantu nije upotrijebljena imenica na poziciji drugog člana aneksije djeluje u korist intenziviranja gradacije - i to sam upravo nastojao predstaviti -ali ta činjenica istovremeno djeluje u korist isticanja inheriranosti svojstva Bogu u apsolutnome stanju, a to znači, u krajnjem, inheriranost svojstva Bogu u neuspoređujućem i neusporedivom intenzitetu. Naime, da je umjesto adjektivnog participa u pluralu (milostivni) uvedena bilo koja specificirajuća imenica, onda bi prethodno bogatstvo gradacije -uznapredovalo do prezrelosti kojom istupa iz kompariranja-prispodobljavanja - bilo značajno reducirano: Bog je milostivan prema (ili je milostivniji u odnosu na) svakoga ko uopće može imati to svojstvo - ljudi, džini, meleci... Ovaj regirani genitiv u pluralu {al-rahimin -milostivni) izvodi se iz pridjeva a ne iz imenice zbog toga da ne bi zastupao određenu vrstu, ili određene vrste specificirane imenicom, već da bi zastupao cjelokupno područje, odnosno da bi zastupao svojstvo kao takvo-u njegovoj cjelokupnosti u kojoj participiraju svi posjednici svojstva, ali su postavljeni u inferioran položaj u odnosu na prethodeći elativ. Valja reći da upotrebu genitivnog superlativa u reprezentantu razumijevam i u naročitoj eshatološkoj dimenziji. Zapravo, ovaj superlativje ambigvitetan utoliko što znači da Bog jest neizmjemo milostivan prema egzistencijama ovoga svijeta, ali i da će biti neizmjerno milostivan u drugome svijetu; ovaj superlativ pruža značajnu informaciju i o nečemu važnom što se tiče Onostranosti, jer prema instrukcijama sakralnoga kon/teksta Njegova milost odnosi se na obje dimenzije postojanja. Očigledno je da atributivni superlativ nema ni približno velike potencijale ni u jednome domenu kao genitivni superlativ, i to upravo ovaj "obezimeničeni". Bogatstvo početnih relacija (uglavnom na razini morfologije), gradualnost, pa i kognitivnost, ne može tako adekvatno izraziti atributivni superlativ: on je odveć eksplicitan morfološki i semantički, neeliptičan, zatvoreniji u odnosu na ovu vrstu genitivnog superlativa - on je konačan; odredenošću atributivnog superlativa i uvođenjem specificirajuće imenice intenzitet svojstva se ipak okončava, makar i u najvećoj mjeri. Osvrćući se na pređeni put u analizi superlativa, uočavam kako je jedna naoko obična morfološka paradigma (morfološki superlativ) oneobičena u neočekivano velikoj mjeri. Time se utvrđuje njegova velika stilogenost, srazmjema našem saznanju o gradacijskoj upornosti ovoga superlativa, odnosno srazmjema našem iznenađenju da to nije "običan" superlativ, te da postoje naročiti razlozi zašto Kur'an preferira upravo njega. Međutim, smatram da ovim nije okončano stasanje superlativa-reprezentanta u gorostasan sakralni stilem. Potpuno iznenađenje očekuje nas u njegovoj znamenitoj transformaciji u nešto drugo, u drugu vrstu riječi, i time se realizira optimalna začudnost. Da bih objasnio taj proces, čini mi se nužnim da u nekoliko poteza skiciram osobine reprezentanta koje sam do sada šire razmatrao. Dakle, na razini morfologije, riječ je o superlativu, bez ikakve dvojbe. Zatim, oba konstituenta su u osnovi adjektivni, pa kao takvi čine, prirodno, pridjev u trećem stepenu komparacije, koji se - kako sam pokazao s obzirom na njegovu strukturu i semantiku - objavio kao neprispodobljavajući superlativ. Pošto je, dakle, riječ o superlativu koji u konačnome isključuje komparaciju - on se predstavlja kao izuzetan stilem. Posmatrao sam ga u svim fazama oneobičavanja kao pridjev, ili adjektiv, ali izvodim krajnji zaključak da se cijela sintagma vrlo uspješno i zaista neočekivano objavljuje kao imenica, pa je time unaprijeđena njena stilogenost, dostojna tako moćnoga teksta. Kako se to zbilo? Prije svega, izborom genitivnog a ne atributivnog superlativa, Kur'an, takoreći, osujećuje mogućnost da se svi stilski i semantički potencijali pridjeva okončaju u adjektivnosti, odnosno da to ostane pridjev bez mogućnosti mutacije i transformacije. Pošto je takva sintagma, zatim, očigledno prevladala vlastitu adjektivnost, pokazujući se suštinski nekomparirajućom, postavlja se pitanje u šta je možemo svrstati, ili u šta se stilski spektakularno prometnula. U pokušaju određivanja ove sintagme, valja imati u vidu da se ona, u konačnome, pojavljuje kao oznaka svojstva inheriranoga Bogu u prevladanom superlativu, ili u stanju božanske apsolutnosti. To znači da ovdje više nije riječ o pridjevu kao pri-dijevanju, već o samoj suštastvenosti: superlativ je ovdje stasao u supstituirani pridjev, ili u naročitu pridjevnu imenicu, a u kontekstu sakralnosti on se najzad određuje kao imenica. Prema tome, sintagma 'arham al-rahimin jest superlativ samo ako se posmatranje ograniči na nižu razinu gramatike, ili u okvirima krutih zakona morfologije, kojaje inače u arapskom jeziku veoma čvrsta, skoro matematički egzaktna. Ali, naša sintagma se u tanahnoj i upornoj gradaciji, te u svome smisaonom okruženju promovira u imenicu. Jer, dovoljno je kazati 'arham al-rahimin i pri tome ne navesti nijednu imenicu (Bog, Allah) da bi se znalo - u kontekstu, ali i izvan njega - da je riječ o Allahu. U prilog ovome govori i činjenica da se superlativi ovoga tipa javljaju u Kur'anu predikativno, a ne atributivno (Wa Huwa 'arham al-rahimm). Čini se da je jedva moguće pobrojati načine na koje se oneobičava ovaj superlativ (sada već imenica). Naime, radi afirmacije njegove/njene stilogenosti, valja reći kako nijedan konstituent sintagme nije imenica u ravni morfologije, već su oba pridjevske naravi, ali uspostavljaju takav međuodnos i odnos sa okruženjem da se ta svojstva razvijaju skoro bezmjemo, sve do preobraćenja sintagme u imenicu koja se, štaviše, ispisuje velikim početnim slovom. Dvije pridjevske riječi - stupajući u odnos aneksije da bi se ona prijetvorno predstavila kao superlativ - izgradile su imenicu realizirajući izvanredne domete u oblasti stila Kur'ana. S druge strane, posmatrajući ovaj stvaralački čudesni i tvorački uspješni odnos pridjev-imenica, nužno je imati u vidu da u arapskom jeziku genitivnu vezu (reprezentant je morfološki tipična genitivna veza) čine dvije imenice u statusu aneksije (odstupanje se javlja samo u tzv. lažnoj genitivnoj vezi, a reprezentant je prava genitivna veza), ali genitivna veza (odnosno superlativ) koja je predmet moje analize stvorena je od imena pridjevskog značenja, pa je tako Kur'an, preferirajući ovakvu sintagmu za tvorbu "superlativa", osigurao mogućnost njenoga stalnog stilskog re-kreiranja i markiranja. Budući daje Kur'an normirao arapski jezik, te daje izuzetno brižan kada su u pitanju gramatička pravila, ni upotreba ove sintagme ne može se smatrati slučajnošću, već izborom; za drukčiju tvrdnju, eventualno, ne postoji nijedan razlog. Štaviše, ova sintagma - s obzirom na morfološki, gramatički i sintaksički autoritet Kur'ana - pojačava vlastitu stilogenost upravo tako što pronosi svijest o generalnom pravilu po kome genitivnu vezu čine imenice a ne pridjevi; odlukom da preferira tvorbu superlativa/imenice ovakvom genitivnom vezom, tekst značajno unapređuje vlastitu stilogenost i ekspresivnost. Mislim da korišćenje istih morfoloških sredstava u drugim funkcionalnim stilovima ne bi dalo iste rezultate kao u (kur'anskom) sakralnome stilu; vjerujem da sakralni tekst ima specifičnu sposobnost za izgradnju stilema, na način na koji to ne mogu postići drugi funkcionalni stilovi. Ovo mogu podržati ukazivanjem na gradacijski status pozitiva u Kur'anu, makar u najkraćim potezima. Naime, Kur'an obiluje pridjevima u pozitivu, tipa sami', basir i sl., što znači Onaj Koji čuje, Onaj Koji vidi. Međutim vjerujem da bi bilo neadekvatno prevoditi ih pozitivima: upravo kontekst zahtijeva da, gradacijski, uz ove pozitive koristimo intenzifikatore tipa dobro, veoma dobro, predobroi sl, jer u sakralnome kontekstu neprimjereno je za Allaha reći samo daje veliki, da čuje, vidi i si., već ih valja prevoditi ekscesivima: Preveliki, Svevideći, Svečujući i sl. Doduše, na razini morfologije, ovo jesu pozitivi, ali ih sakralni kontekst prevodi u ekscesive, stvarajući tako snažno markirane stileme. Istim postupkom kojim sam pokazao kako kur'anski elativ a 'lamu prerasta u veličanstvenu kognitivnu metaforu može se dokazati kako su i ovi pozitivi, u krajnjem, sjajne metafore, jer neće biti da Bog ima uši kojima čuje, oči kojima vidi i sl.! Mislim daje moj dokazni postupak odveć očit u obrazlaganju metaforičnosti elativa 'a'lamu da bi bilo potrebno elaborirati ga i u slučaju ovih pozitiva koji stilski funkcioniraju kao ekscesivi. Umjesto toga, želim rezimirati razmatranje pridjeva u sva tri stupnja, dovodeći ih u međuodnos i analizirajući njihovo sadjejstvo u tekstu, pošto sam već pokazao stilske potencijale svakog posebno. U ravni gramatike, Kur'an respektira sve poznate morfološke oblike komparacije, budući da on i jest neusporedivo najveći autoritet u povijesti arapskog jezika. Međutim, pošto je Kur'an silan autoritet i u domenu stilistike, on ove forme, kao i niz drugih, tanahno oneobičava, stilski ih markira, ali tako da njihovo oneobičavanje koje je relativno odmjereno u domenu morfologije proizvodi neslućene pomake u ravni značenja koje, interakcijski, stalno obogaćuje smisaoni kontekst, ali i taj kontekst blagodarno obogaćuje njih. Upravo tako Kur'an superiorno prevladava tradicionalističku dihotomiju forma-sadržina, u kojoj je raskošna forma bila uglavnom neadekvatno ispunjena sadržinom. Stilska iznenadnost kur'anskoga teksta - kadaje riječ o ovim pridjevima - počiva u tome što njihovo pravo, svrhovito značenje počinje bujati upravo iza onih granica kojima bi ih htjele omeđiti morfologija i gramatika, iza granica koje vjerovatno ne bi uspjele prijeći ove forme u kon/tekstu koji nije ovako snažno stilski markiran. Naime, sve tri forme (pozitiv, komparativ, superlativ) koriste se u funkciji apsolutnog superlativa, ili ekscesiva: pozitiv je ekscesivan; izolirani elativ (komparativ) izrastao je, upravo u izoliranosti u odnosu na secundus comparationis, u apsolutni superlativ; genitivni superlativje na svome pohodu u osvajanju najviših sadržina preobražen čak u imenicu. Koristeći sva tri morfološka oblika, tekst pokazuje kako su oni jednako kadri ponijeti najviša značenja, kako se i vrlo kruti morfološki oblici daju uspješno ispuniti metafizičkom sadržinom najvišega reda, pri čemu, potpuno neočekivano, preuzimaju kognitivnu funkciju metafore. Kao i u analizi elativa, ovdje treba naglasiti da također tipovi metafora u koje prerastaju superlativi ne nastaju iz "nalikosti" tipa simile, kao što bi trebalo očekivati, budući da metafora može nastati tamo gdje dva "predmeta" imaju neko zajedničko svojstvo. Draž kur'anskih metafora ovoga tipa zapravo je u tome što se čini kako počivaju na poređenju tipa simile, ali se u konačnom ishodu pokazuje da ne možemo govoriti o sličnosti, ili nalikosti Božije i ljudske mudrosti, znanosti, vida i sluha kao čula i sl. Ove metafore nastaju iz poredenja tipa comparatio u kome se Božija svojstva - u tome i jest silno oneobičavanje -kognitivnim ozbiljenjem metafore konačno prevladava i poređenje u kvantitetu - prevladava se poređenje uopće. Moglo bi se postaviti pitanje zašto sve tri ove forme tekst koristi za izražavanje "svojstava" koja Bog posjeduje u ekstremno velikoj mjeri, tako velikoj da forme i ne treba shvaćati doslovno, već u prenesenom značenju. Budući da ove tri forme teže da na različite načine izraze sadržinu, koja je u uzvišenom stanju neusporedivosti, čini mi se da nije moguće, ili barem nije uputno, posmatrati ih u izolaciji. Zapravo, one se moraju analizirati najprije samostalno, ali rezultati analize bilo koje od njih iniciraju i analizu druge dvije te potragu za oblicima njihovoga sadjejstva. Među ovim formama postoji značajno nijansiranje, makar sve i izražavale, generalno, nešto u ekstremno velikoj mjeri. Jer, poznato je kako ista forma, pa i ista sintaksička jedinica, nema identično značenje ako je ponovljena u drugom okruženju. Osim toga, pošto ovo nisu identične forme, one ulažu i nejednake "napore" da izraze zadate sadržine, pa se tako bogato nijansira i ekspresivnost teksta: teško je i zamisliti koliko bi bio osiromašen kur'anski tekst ako bi koristio samo jednu formu za izražavanje apsolutnog superlativa. Susretanje jedne od ovih formi i zahvaćanje njenog značenja po dubini, ili dosezanje njene stilogenosti, obavezno nas upućuje ka drugim dvjema formama da bismo ih u konačnome komparirali. Dakle, svaka od njih stilski je markantna toliko da može biti i samodovoljna, ali u stilskoj nepredvidljivosti sakralnoga teksta svaka istovremeno upozorava i na druge dvije forme/stileme, pa se time njena ljepota i njen stilski značaj još više obogaćuju: estetska saradnja ovih stilema je izvanredna. Tek kada zahvatimo kao cjelinu ove forme/stileme, možemo uživati u njihovoj atributskoj orkestraciji teksta. Ugođaj bi bio nezaboravan ako bismo tome pridružili i devedeset devet Božijih atributa, koje svi nazivaju Božijim "lijepim imenima". Najviši značaj ovih formi počiva u tome što nas one iz faze deskripcije - koja u osnovi potcrtava distanciranost - te iz prividne komparacije i prispodobljavanja uznose u sfere metaforske kognitivnosti, tako da ovim stupnjevanjem pridjeva i njihovim stupnjevitim djelovanjem saznajemo o samoj biti Onostranosti, što je omogućeno "autentičnošću" metaforičkoga a ne komparativnog predstavljanja. Stilistika kur'anskoga teksta opet je, afirmirajući dimenziju estetskoga, prerasla u dimenziju argumentativnosti.	Stilsko stasanje superlativa u Kur'anu	20/08/2008