BOŽANSKA UPOTREBA LIČNIH ZAMJENICA
Prividna gramatička neuređenost prelazi u stilsku markiranost. Tvoračke sposobnosti Teksta.
Upotreba različitih ličnih zamjenica za izražavanje prvog lica ima evoluciju u povijesti različitih kultura. Uputno je skicirati raznovrsnost upotrebe ličnih zamjenica za prvo lice jednine i množine da bi se ta upotreba mogla jasnije kontrastirati sa upotrebom ličnih zamjenica u Kur'anu, budući da on redovno zasijeca u tradiciju, u ljudsko iskustvo općenito, zato da bi bio lakše shvaćen i da bi istovremeno pokazao svoju nadmoć nad iskustvom tradicije.
U tradiciji zapadnog kulturnoga kruga dugo je u upotrebi autorsko "mi", kojim se, navodno, želi istaknuti autorska skromnost (mi skromnosti, nos modestiae). No, dobro je zapaženo da se upotreba ove zamjenice može katkada razumjeti kao autorova težnja da se zakloni "iza 'moćnije' množinske forme, kao da daje veću težinu onome što je napisao (kao da njegove tvrdnje dijeli grupa istomišljenika), što u suštini jeste artificijelni postupak". Upotreba autorskog "mi" može sadržavati i pritajenu težnju da se njome relativizira ili amortizira eventualna autorska odgovornost za ono što je napisano. Ipak, zamjenica ja osvaja prostor u naučnim tekstovima i čini se prirodnom, neartificijelnom i neafektiranom, istinski autorskom. Afektiranost koju sadrži mi kao topos skromnosti izražava se u usmenom kazivanju i toposima tipa moja malenkost, što je neprimjereno, čini mi se i neumjesno, sa stanovišta individualiteta, ili sa stanovišta nužne autorske personalnosti. Posebno razmatranje zahtijevala bi činjenica da ovako neadekvatna upotreba zamjenice utječe na deformiranje relacija između prvog lica-govornika i njegovog slušaoca/recipijenta, ili ih izražava kao već deformirane.
U tradiciji zapadnog kulturnoga kruga poznato je i tzv. kraljevsko "mi", kojim se, vjerovatno radi isticanja kraljevske distanciranosti, obraćalo podanicima.
U orijentalno-islamskoj tradiciji drukčija je upotreba ovih zamjenica.
Autorsko "mi" nije se odomaćilo u toj tradiciji. U njoj se koristi uglavnom autorsko "ja", oduvijek na više načina uranjano u ljudsku skromnost koja uopće nije bila artificijelna ni afektirana, već istinski nužna. Naime, autorsko "ja" u toj tradiciji diferencira se od (božanskog) tvoračkoga principa, povlačeći se u nekoliko slojeva nepatvorene skromnosti:
1. U orijentalno-islamskoj tradiciji autori su ispisivali djela tako što su svoje ime navodili samo u tekstu invokacije (u svojevrsnom tekstu-preambuli). Dakle, ime autora nikada nije bilo prvi podatak koji bi se ugledao na djelu (kao što je kasnije postala praksa): ime je uzidano u tekst, u njegovu dubinu, pa se katkada treba potruditi da se otkrije, i – što je vrlo važno – ono dolazi poslije obaveznog invokacijskog slavljenja i zahvale Allahu, blagosiljanja Poslanika i td.
2. Autorovo ime tako uzidano u tekst obavezno je oblagano mehkim atributima skromnosti ubogi i siroti, rob ponizni i sl., atributima koji su bili iskreni jer su isticali autorovu ubogost i svekoliku ovisnost u odnosu na tvoračku moć Allaha: stvaranje pripada Njemu, a stvaralaštvo čovjeku čije ime ne može doći prije zasićene zahvale Allahu i pohvale Njegovu Poslaniku. Zamjenicu mi autor nije mogao koristiti i zbog jednog posebnog razloga: tu zamjenicu za jedninu upotrebljava samo Allah za Sebe, pa bi autorovo prisvajanje iste zamjenice bilo svetogrđe. No, o Božijoj upotrebi zamjenice mi bit će riječi u nastavku izlaganja.
Različitu upotrebu ovih zamjenica u dva kulturno-civilizacijska kruga trebalo bi posmatrati, vjerujem, u povijesnom i kulturno-civilizacijskom kontekstu svakog posebno, ali i u njihovim kontrastima. Međutim, to izlazi iz okvira mojih trenutnih interesovanja, osim jednim suštinskim dijelom koji smatram važnim za pripremu daljeg izlaganja.
Naime, različita upotreba ovih zamjenica ima krajnje ishodište u različitom poimanju Božije tvoračke moći i čovjekova stvaralaštva. U tradiciji Zapada – i na samim njenim vrelima – čovjek je, prema vlastitome uvjerenju, u stalnom nadmetanju s Bogom upravo u domenu stvaranja; čovjek je svojevrstan Božiji rival, često i korektiv, pa se i njegova svijest o autorstvu određuje u skladu s tim. Na vrelima te kulture zatičemo polubogove tipa Herakla, koji se s bogovima spore i sukobljavaju, u čijem stvaranju bitno interveniraju; zatičemo antropomorfna božanstva obilježena nesavršenstvom i td. – sve do Hrista kao Bogo-Čovjeka. U orijentalno-islamskoj civilizciji i kulturi ničeg takvoga nema: Bog je Apsolutni Tvorac svega – od Života i Smrti do volje čovjeka, čije se stvaralaštvo kreće isključivo u skromnim (ubogim) okvirima Božije neograničene tvoračke moći.
U ovaj kontekst sada mogu uvesti razmatranje načina na koji Allah u Kur'anu koristi lične zamjenice kao upućenice na Sebe, odnosno na imenicu Allah, i time želim pokazati nekoliko stvari:
1. Kur'anska upotreba ličnih zamjenica za prvo lice različita je od upotrebe istih zamjenica u oba kulturno-civilizacijska kruga i u odnosu na svekolika iskustva njihovih kultura;
2. Na taj način se zamjenice za prvo lice – korištene u Kur'nu kao upućenice na imenicu Allah – pokazuju začudnim u odnosu na univerzalna tradicijska iskustva, postajući istovremeno stilski markirane u tolikoj mjeri da više ni riječ začudnost nije u stanju ponijeti tu izuzetnu obilježenost;
3. Takva upotreba ličnih zamjenica za prvo lice u tijesnoj vezi je s poimanjem/predstavljanjem Božije tvoračke moći ili Božijeg "autorstva" Univerzuma;
4. Ovdje želim pokazati, kao što sam već nagovijestio, kako se obične gramatičke kategorije neobično preobražavaju u gorostasne stileme, a ovi u krajnjem rezultatu postaju kognitivni, budući da me stilistička interpretacija Kur'ana uvijek dovodi do zaključka o njemu kao o revelacijskoj argumentativnoj tvorevini, a ne kao o djelu koje konačan smiraj postiže u sferama estetike.
Vjerovatno nema čitaoca Kur'ana koji nije bio začuđen načinom na koji Allah koristi lične zamjenice za Sebe. Allah povremeno koristi prvo lice jednine (Ja), zatim prvo lice množine (Mi); naravno, koristi i treće lice jednine (On), ali ne i treće lice množine, zbog razloga koje ću kasnije objasniti. Kur'an obiluje tom smjenom zamjenica i njihovom imenicom, često na malome prostoru i bez sistema koji bi se dao uočiti već na prvi pogled. Nad takvim postupkom ne zastajemo začuđeni samo pri prvome čitanju Teksta, već on i pri svakom narednom čitanju privlači pažnju: uvijek se pitamo zašto se upravo sada, na ovome mjestu i na ovaj način, smjenjuju zamjenice?! Time se postiže prvi efekat: začudnost je optimalna; takva upotreba zamjenica djeluje začuđujuće. Istovremeno – i ne slučajno – naša maksimalna pažnja, ili začudnost, vezuje se za Božije Biće, jer se ovakva smjena zamjenica ne koristi ni za jedno drugo biće. Dakle, čitalac se u čudu pita zašto se različite lične zamjenice koriste samo za Allaha.
Nedobronamjerni, pa i nedovoljno obrazovani i nesenzitivni čitaoci, posebno iz kruga orijentalista, posežu za ovom sinonimijom kao važnim argumentom, navodno, o jezičkoj, stilskoj pa i logičkoj neuređenosti Kur'ana. No, budući da postoji niz veoma uočljivih elemenata stilske i općenito strukturalne uređenosti kur'anskoga Teksta, onda se razložno postavlja pitanje: Otkuda ova potpuno iznenadna smjena zamjenica za imenicu u jednini?! Primjera ima mnogo, ali ću za potrebe ove analize navesti samo sljedeće.
U suri 25. od ajeta 45. do 55. djeluje izvanredno dinamična smjena imenica i njihovih zamjenica/upućenica:
45. Zar ne vidiš kako Gospodar tvoj rasprostire sjenu - a kada bi htio, mogao bi je nepokretnom učiniti - te kako smo sunce njenim vodičem učinili,
46. Potom s lahkoćom k Sebi uzimamo je!
47. On je Taj Koji za vas noć kao pokrivku i san za smiraj dao je, a dan je dao za ustajanje;
48. On je Taj Koji vjetar kao radovjesnika odašilje ispred Milosti Svoje i Mi s neba spuštamo vodu koja čista je
49. Da predio mrtvi oživimo njome i da napojimo stoku koju stvorili smo, te mnoge ljude;
50. I njima raspodijelili smo je zato da bi opametili se, ali većina ljudi osim nevjerništva odbija sve,
51. A kada bismo htjeli, poslali bismo opomenitelja u svako naselje -
52. Zato nevjernicima ne pokoravaj se, već protiv njih svim silama bori se.
53. I On je Taj Koji dva mora razdvojio je - ovo pitko i slasno je, a ovo slano i gorko je - među njima prepreku i branu neprobojnu načinio je;
54. I On je Taj Koji stvorio je čovjeka iz vode, pa mu srodstvo po krvi i po tazbini dade - tvoj Gospodar Svemoćan je.
55. Umjesto Allahu, oni klanjaju se nečemu što im ne koristi niti im nanosi štete - protiv svoga Gospodara nevjernik otvoreno djeluje.
Naprosto, čitalac nije u stanju do kraja pročitati ovaj dio Teksta a da ga smjena gramatičkih lica i imenica ne zapanji sinonimijom. Dramatiku djelovanja u Univerzumu – o čemu govore ovi ajeti – prati potpuno neuobičajena izmjena zamjenica i imenica, tako da upravo ta izmjena, odnosno sinonimija lica, postaje izvanredno sredstvo za postizanje napregnute jezičke i stilske dramatike; stilska uzbudljivost Teksta premašuje sva očekivanja, utoliko više što izvanredno sarađuje sa predstavljanjem sadržine.
Ako bih u razmatranje ove sinonimije uveo i smjenu lica i imenica u navedenim ajetima a koje se ne odnose na Boga (tvoj, njenim, vas, njima, ti, vi, oni, i td.), dramatika bi dobijala na intenzitetu, ali je ovdje moj zadatak da pratim samo sinonimiju lica i imenica koje se odnose na Allaha.
Citirani Tekst je smisaono uređen, konzistentan i logičan, pa u takvome Tekstu smjena lica ne može biti haotična, već je jasna i logički konzistentna. Činjenica da se ta gramatička lica ipak neuobičajeno smjenjuju signalizira da je potrebno tragati za svrhovitošću ovakvoga postupka. Sinonimija o kojoj je riječ zapravo potencira sadržinu Teksta, odnosno njegov ideologijski sloj, pored toga što cijeli Tekst stilski veoma snažno markira, jer se pažljivome čitaocu zapravo nameće saznanje o sakralnosti u kojoj tako sjajno i namjeravano funkcionira sinonimija imenica (Gospodar, Allah) i njihovih upućenica (On, Mi, Sebi, Svoje i sl.). Da je u ovome fragmentu upotrebljavana samo jedna imenica ili samo jedna zamjenica, Tekst ne bi bio stilogen kao što jest, ne bi bio na istoj razini dramatike koju realizira sinonimija svih ovih gramatičkih lica za jednu imenicu i čitalac ne bi bio u poziciji da se začuđeno zapita: Šta se krije iza te svekolike sinonimije; kakav je to Gospodar, zapravo, kad za Sebe upotrebljava sve te imenice i zamjenice?! Sakralnost Teksta bila bi, očito, znatno reducirana. S druge strane, nezamislivo je da tzv. običan, nesakralni tekst, tekst iz pera ljudskoga bića, na ovakav način koristi imenice i njihove upućenice i da ga pri tome prihvaćamo kao suvisao tekst. Želim reći da je ovo jedan od naročitih faktora izgradnje sakralnoga stila te da se tim sredstvom Kur'an snažno i nužno diferencira u odnosu na iskustva tradicije općenito, kao i u odnosu na tekstove profetskoga karaktera; njegova neponovljenost i neponovljivost ovdje su očigledni.
Iz mnoštva primjera kur'anske sinonimije lica možda bih mogao navesti dva ajeta koji, budući da slijede jedan za drugim, na veoma malom prostoru realiziraju ovu gramatičku dramatiku, postižući optimalnu stilogenost, jer je očito da u tome kratkom Tekstu učestala smjena lica i imenica ne može biti posljedica nepažnje ili haotičnosti:
10. Nebesa je stvorio bez stupova koje vidjeti mogli biste, a u zemlju je čvrsto usadio planine da vas ona ne potrese i razasuo je po njoj životinje svake vrste; s neba smo spustili i vode, te učinili da po njoj niče svakovrsno plemenito bilje.
11. To je Allahovo stvaranje, a pokažite Mi šta oni mimo Njega stvoriše! Ne, nego su oni nasilnici sred zablude očite! (Kur'an, 31:10-11.)
Pošto je Tekst Kur'ana zapravo veoma dobro uređen (to je brižljivo rimovana i ritmizirana proza), onda se smjena imenica i zamjenica o kojima je ovdje riječ predstavlja kao (prividno) odstupanje od uređenosti, ukazujući na taj način, na jednoj strani, na ljepotu uređenosti Teksta, a na drugoj strani usredsređuje se pažnja upravo na tu sinonimiju kao na nešto što na prvi pogled remeti opći sklad i uređenost Teksta i čiji smisao treba odgonetati, budući da stilogenost zapravo nastaje u stalnoj "borbi" uređenosti i neuređenosti. U ovome slučaju sinonimija imenica i zamjenica za Allaha, te njihovo neočekivano izmjenjivanje funkcionira na dvije razine stilogenosti: na jednoj razini, odmah ističe stilsku uređenost okruženja, a na drugoj i višoj razini objavljuje se i njihova stilogenost, utoliko veća što je neočekivana, što se od nas stalno zahtijevalo da tragamo za svrhovitošću takve upotrebe, te što je potpuno oneobičena u iskustvu tradicije općenito.
Nadam se da sam pokazao kako je sasvim neobična smjena ovih gramatičkih kategorija prerasla u snažna stilska obilježja sakralnoga Teksta. Međutim, ranije sam rekao da stilogenost nije krajnji cilj ovakve upotrebe zamjenica i imenica (onih koje se odnose na Allaha), već da iza toga stoji svojevrsna spoznajna vrijednost dostojna ovoga Teksta i stepena njegove oneobičenosti. Treba dodati da ni u ovoj posljednjoj fazi – u fazi kognitivne vrijednosti sinonimije imenica i lica – njihovo stilsko stasanje ne zaustavlja se, naprotiv –ono upravo u toj fazi kulminira. No, prije toga završnog razmatranja, potrebno je izložiti još jedno zapažanje o upotrebi ličnih zamjenica za Allaha.
Tragajući za smislom i sistemom u ovakvoj upotrebi ličnih zamjenica, uočio sam važno pravilo. Naime, prvo lice množine (Mi, Nas i sl.) Allah koristi samo onda kada govori o Svojim "aktivnostima", o Svome "odnosu" prema čovjeku, upravo na relaciji Bog – čovjek. Dakle, Allah se u strogo određenim situacijama obraća čovjeku s pozicije množine, a pošto se zamjenice inače koriste situacijski i kao upućenice na imenicu, iz konteksta je potpuno jasno da se radi zapravo o jednini (Allah), koja je sudbinski važna za cijeli Tekst. Na taj način dospijevamo u fazu izvanrednog stilskog oneobičavanja zamjenica.
Međutim, kada Kur'an govori o kvalitetu i složenosti obrnute relacije (čovjek – Bog), ne upotrebljava pluralnu zamjenicu koja bi makar i u primisli mogla podstaknuti na sumnju u Allahovo Jedinstvo: nikada Allah ne kaže, na primjer, Obožavajte Nas, nego: Obožavajte Mene; Obožavajte Ga i sl.; ne upućuje čovjeka da Mu se obraća riječima Vas obožavamo, nego riječima Tebe obožavamo. Ni u kakvome kontekstu nije moguće reći, misleći pri tome na Allaha: Mi obožavamo njih, ili Naređeno nam je da ih obožavamo i sl.
Već sam rekao da je smjena lica u Kur'anu neočekivano česta – zatičemo je čak u jednome ajetu – i da se na prvi pogled ne da uočiti sistem po kome se vrši ta smjena. Međutim, kada se uoči temeljno pravilo na koje sam upravo ukazao, onda se otkriva zapanjujuća dosljednost u diferenciranju ovih zamjenica u Kur'anu: ono što se u prvi mah moglo učiniti haotičnim, pažljiva analiza pobija i otkriva izvanredan sistem, na šta ću ukazati u nastavku izlaganja.
Zamjenice plurala afirmiraju Božiju Singularnost
Diferencirajući na izloženi način i nepogrješivo upotrebu zamjenica jednine i množine, Kur'an zapravo afirmira Allahovu Singularnost, potcrtava Njegovo Jedinstvo i Jedinstvenost. Briljantno je to što afirmaciju Božijeg Jedinstva Kur'an ne postiže samo brojnim eksplikacijama i imperativima tipa Reci: Allah je jedan, nego tu eksplicitnost podržava krajnje neobičnom upotrebom zamjenica, a efekti te potpore utoliko su veći što dolaze otuda odakle se uopće ne očekuju: iz prividno nesistematične upotrebe zamjenica među kojima je tako česta pluralna zamjenica koju Allah koristi za Svoje Biće. Allahova Singularnost obrazlaže se i pluralnom zamjenicom zahvaljujući njenom dosljednom diferenciranju sa singularnim zamjenicama koje se također koriste za Božije Biće. To je potpuno frapantno! Stilogenost zamjenica ovdje je iznad očekivanja i, prema mojim saznanjima, mimo svakog tradicijskoga iskustva.
Rezimirajući ovaj aspekt stilogenosti zamjenica upotrijebljenih u Kur'anu za Allaha, želim podvući dvije stvari.
Prvo, obrazložena upotreba ličnih zamjenica u Kur'anu - uprkos oblicima množine pa i povremenoj impersonalnosti – afirmira temeljni princip Kur'ana: monoteizam. U islamu je najveći grijeh pripisati druga ili partnera Allahu (širk) – zapravo to izvodi iz islama – pa je stoga, naravno, osnovni cilj kur'anskoga Teksta da uvjerava u monoteizam. Dok nisam pristupio analizi upotrebe ovih zamjenica (snažan signal upućivala mi je njihova neobična izmjena), nisam mogao ni naslutiti da one tako čudesno sarađuju sa cijelim Tekstom na istome zadatku.
Drugo, u dosadašnjem izlaganju koristio sam pozajmljeni termin sinonimija lica za pojavu koju razmatram, uvjeren da je termin podesan za moje prethodno razmatranje. Međutim, termin sinonimija lica pokazuje se samo privremeno podobnim za moju analizu.
Naime, u postupnoj analizi upotrebe zamjenica Ja, Mi, On i sl. koje Allah koristi za Svoje Biće činilo se da imamo pravu sinonimiju i da je zapravo nebitno koja zamjenica je gdje upotrijebljena, jer uvijek nedvosmisleno upućuju na Allaha. Međutim, upravo utvrđena činjenica o njihovom diferenciranju u vezi s relacijama Bog – čovjek i čovjek - Bog, odnosno u vezi s njihovim funkcioniranjem u afirmaciji (islamskoga) monoteizma, pokazuje da u krajnjem rezultatu nema prave sinonimije u upotrebi ovih zamjenica, jer bi njihovo nesistematsko premještanje, ili zamjenjivanje njihovih pozicija, dovelo do haosa na ideologijskoj ravni, ili na ravni značenja; njihov optimalno otežali smisao upravo je u tome što s pozicija na kojima se nalaze suštinski participiraju u izgradnji i afirmaciji glavne Ideje Teksta – monoteizma. Najzad – i naizgled paradoksalno – njihova prvoizgledna sinonimičnost preobrazila se u diferenciranje: one funkcioniraju samo ako ostanu na stabilnim, na precizno utvrđenim pozicijama u Tekstu; brkati se ne smiju.
Opet smo se zatekli u stanju začudnosti: tek što pomislimo da smo stigli do kraja, na obzorju nam se otvori novi pejzaž stilogenosti. Valja načiniti završni korak u tome pravcu.
Lingvisti tradicionalno definiraju zamjenice kao riječi koje se koriste situacijski, u smislu da mogu uslijediti tek iza naziva na koji potom upućuju; samostalne i izvan situacije, one nemaju značenje, a i kada ga steknu uvođenjem u situaciju i nakon navedene imenice, one nisu sam naziv već su zamjenice za njega, ili upućenice na naziv.
Upotreba ovih ličnih zamjenica u Kur'anu, međutim, postiže drukčije efekte i izražava poseban sadržaj. U Tekstu Kur'ana zatičemo jedinstvenu situaciju u kojoj jedan te isti Subjekt koristi za Sebe i singularne i pluralne oblike ličnih zamjenica. Ne vjerujem da se može dati konačan i potpuno obuhvatan odgovor zašto je to tako, ali jedan od mogućih odgovora dao bi se sažeti u sljedećem: Sasvim oneobičena upotreba gramatičkih lica za jedan i isti Subjekt treba da ukaže na to da je taj Subjekt, zapravo, neuhvatljiv gramatičkim licima. Za ljude je jedino suvislo da konzistentnom upotrebom izabrane zamjenice na adekvatan način i potpuno zasićeno izražavaju sâmi naziv na koji zamjenica upućuje: ja, mi ili neka druga zamjenica uvijek je kadra da – s obzirom na stepen konvencionalnosti – zamijeni neku imenicu, izražavajući je zamjenički bez ostatka. Međutim, kada je riječ o Allahu - kao o ne bilo kojoj imenici - ove gramatičke kategorije nisu u stanju izraziti/zamijeniti Neobuhvatljivost i Suštinu Njegova Bića. Upravo ovakvom upotrebom zamjenica želi se reći kako Allah nije, zapravo, ni Ja, ni Mi, ni On, već je sve to zajedno i istovremeno je nešto izvan toga; On nije ni u čistoj singularnosti niti u čistoj pluralnosti na način na koji smo navikli da zamjenice izražavaju ljudsku jedninu ili množinu. Drugim riječima - i upravo imajući u vidu raniju elaboraciju funkcioniranja ovih zamjenica kao naročito argumentiranje monoteizma - Allah jest jedan, ali Njegova Jednost nije ista kao jednost u svijetu koji mi poznajemo – ona je drukčija u tolikoj mjeri da gramatička lica nisu u stanju izraziti je. Dakle, ovakva upotreba ličnih zamjenica ne samo da argumentira monoteizam, već istovremeno argumentira Allahovu Jedinstvenost u smislu da nije moguće izraziti je potpuno u jeziku. Upotreba gramatičkih lica u Kur'anu na opisani način (odnosno zamjenica koje su predmet moga razmatranja) nudi "nadgramatičke" informacije.
Dvojaki su efekti ovakvog dinamiziranja gramatičkih kategorija, o čemu sam ranije govorio kao o napregnutoj dinamici dramatike.
Prvo, recipijent/vjernik se na izvjestan način, Božijom voljom, smješta na distancu u odnosu na Božije Biće, ali istovremeno – ma koliko to izgledalo paradoksalno – Allah ga unekoliko približava k Sebi upotrebom "ljudske" zamjenice Ja.
Drugo, očito je da ovakva upotreba zamjenica proizvodi svojevrsnu emfazu koja, s jedne strane, silno obogaćuje stilogenost ovoga sakralnog Teksta, a s druge strane svjedoči o čovjekovoj i ništavnosti i važnosti u odnosu na Boga.
Najzad, valja ponuditi odgovor na implicirano pitanje o tome kako se kur'ansko funkcioniranje ličnih zamjenica odnosi prema tradicionalnom shvaćanju lingvista po kome one nemaju samostalno značenje i javljaju se samo kao upućenice na prethodeću imenicu. Jer, cjelokupno prethodno izlaganje dopušta mogućnost da se ovakav stav lingvista relativizira – naravno, kada je u pitanju sakralni Tekst koji analiziram.
Da kur'anski Tekst konzistento koristi jednu ličnu zamjenicu – kao što je slučaj u djelima ljudskoga uma i duha – spomenuta lingvistička definicija bi je potpuno obuhvatila. Međutim, upotreba ličnih zamjenica na opisani način relativizira navedenu definiciju, jer zahvaljujući tome što se ove zamjenice javljaju u neočekivanoj sumi, one upravo kao suma dobivaju i samostalno značenje, ali, naravno, u jednom širem kontekstu - u kontekstu Kur'ana. Naime, kada u jednome ajetu, ili u nekoliko uzastopnih ajeta, utvrđujemo smjenu ovih zamjenica, pokazuje se da one upravo smjenom u oneobičenom zbiru dopuštaju odsustvovanje imenice, budući da je jasno da tako može govoriti samo Bog. Dakle, ove zamjenice u oneobičenom zbiru teže da se predstave kao sami naziv, a ne kao zamjenica za njega na način na koji to jesu zamjenice u nesakralnome tekstu.
Sakralnome Tekstu uvijek predstoji veliko naprezanje: da argumentatitvno izlaže o Božijem Biću čovjeku koji Ga svojim znanjem i iskustvom ne može sasvim obuhvatiti; da biva u jeziku koji nije kadar izraziti bez ostatka uzvišene sadržine Onostranosti; da sve to postiže stilom koji će plijeniti pažnju čitalaca i vjernika, čak čitaoca i vjernika u jednome licu. Takav Tekst dvojako djeluje: čitaocu priređuje veliku radost upućivanjem u vlastitu stilsku raskoš, a ako je čitalac i vjernik – usrećuje ga saznanjem o božanskom ishodištu Teksta s kojim uspijeva pozitivno i ushićeno komunicirati.
Analiza funkcioniranja ličnih zamjenica u Kur'anu pokazuje da on na mnoštvo načina komunicira s ljudskim iskustvom općenito, te da je njegova kontekstualnost, kao važan uvjet za razumijevanje, uvijek impresivna, ali u tome komuniciranju redovno se ukazuje njegova superiornost u odnosu na zatečeno iskustvo čije granice stalno razmiče, čak i sredstvima od kojih se to ne očekuje.
Vjerovatno je ovaj prilagođeni ispis Kur'ana u cjelini, kakav je dostavljen ljudskom rodu, sa svim svojim neočekivanim ljepotama, jedna vrsta zamjenice/upućenice za ljepotu Apsolutnog Izvornika na Brižnočuvanoj Ploči, na Levhi-Mahfuzu.
Stilska začudnost Teksta realizira se također neočekivano, čak u njegovim „osnovnim jedinicama“ – kao da upravo želi naglasiti kako nema kraja stilskom usavršavanju Teksta. Naime, 29 kur'anskih poglavlja počinje zagonetnim konsonantskim skupovima nad čija značenja se ljudi nadnose vjekovima, s različitim domašajima istraživanja.