O tajnama posta
Znaj, Allah ti podršku dao, da riječ savm (post, apstinencija) podrazumijeva suzdržavanje (apstinenciju) i uzdizanje. Kaže se: "Same-n-neharu - Sunce je odskočilo." Imruu-1-Kajs veli: "Iza same-n-neharu ve hedždžera - Kad Sunce odskoči i u podne zađe."
Post kao ibadet (vjerski obred, izraz robovanja) je nazvan "savmom" zato što on na ljestvici ibadeta zauzima najuzvišenije mjesto. Uzvišeni Allah gaje uzdigao time što ostalim ibadetima odriče sličnost sa postom, o čemu ćemo naknadno govoriti. Uz to, Allah ga odriče Svojim robovima, i pored toga što ga oni praktikuju, i pripisuje ga Sebi, a onoga ko se postom opiše nagrađuje tako što ga vraća Sebi, uzima pod Svoju vlast i pridružuje uza Se po pitanju negiranja sličnosti.
U suštini, post je ostavljanje a ne prihvatanje nekog posla. Negiranje sličnosti (primjerenosti) je odrično svojstvo. Na taj način se ojačava odgovarajuća veza (munasebet) između posta i Allaha. Uzvišeni Allah za Sebe kaže: Ništa (nijedna stvar) nije kao On, (Eš-Sura, 11.) čime odriče (negira) da ima nešto što bi Mu bilo slično (primjereno), tako da po razumskoj i vjerozakonskoj argumentaciji nema ništa što bi Njemu bila slično (primjereno).Nesaija navodi predaju od Ebu Umameta, koji je rekao: "Došao sam kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: 'Naredi mi nešto što bih od tebe prihvatio.' Allahv Poslanik, s.a.v.s., muje rekao: 'Prihvati se posta! Onje takav da mu nema slična (primjerena).'" Time je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odrekao daje ijedan od Allahovim robovima propisanih ibadeta sličan (primjeren) postu. Onaj ko spozna da je to odrican opis, s obzirom daje post ostavljanje onoga što mrsi (prekida post), zasigurno zna da mu nema slična (primjerena ibadeta). Suština posta se ne može opisati nekim razumom pojmljivim postojećim bićem. Stogaje Uzvišeni i rekao: "Post je Moj." Jer on, u suštini, i nije ibadet, niti djelo (amel). Ipak, dopušteno gaje nazvati djelom (amelom), kao što je i Hakka dopušteno imenovati Postojećim, što se kod nas smatra razumski dopuštenim, mada odnos postojanja spram Onoga čije postojanjeje samo Njegovo Biće (Zat) nije istovjetan odnosu postojanja spram nas, jer: Ništa (nijedna stvar) nije kao On. (Eš-Šura, 11.)
Kudsi hadis o postu
Muslim u svom Sahihu navodi predaju od Ebu Hurejreta daje Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Allah, dž.š., je rekao: 'Svaki posao Ademovog potomka pripada njemu, izuzev posta, jer je on Moj ija njime nagrađujem.' Post je štit, pa kada nekome od vas bude dan posta neka se toga dana kloni obljube i neka ne diže glas (viku). A ako ga neko izazove na međusobno vrijeđanje ili boj, neka rekne: 'Ja sam čovjek koji posti! Ja sam čovjek koji posti!' Tako mi Onoga u čijoj Ruci (moći) je Muhammedova duša, zadah iz usta postača, na Kijametskom danu, Allahu će biti prijatniji od mirisa miška (mošusa). Postač ima dvije radosti koje doživljava: kada se iftari (omrsi) raduje se svome iftaru, a kada sretne svoga Gospodara, radovaće se svome postu."
Znaj da, pošto je postu odrekao sličnost (sa drugim ibadetima), kako je to već potvrđeno hadisom koji navodi Nesaija, i postoje Hakk takav da Mu nema ništa slično, postač susreće svoga Gospodara opisan sa Ništa (nijedna stvar) nije kao On i viđa Ga sa Njim; On biva i Onaj koji gleda i Onaj koji je viđen. Stogaje Sallallahu alejhi ve sellem i rekao: "... raduje se svome postu", a nije rekao: "raduje se susretu sa svojim Gospodarom." Jer, radosni se ne raduje sebi već onome što mu pričinjava radost. A onaj kome Hakk bude njegov vid prilikom njegovog gledanja i posmatranja, on sebe (svoj nefs, svoj životinjski duh/dimenziju) vidi jedino Njegovim vidom, tako da se postač raduje svome uspinjanju na stepen (deredžu) negacije sličnosti (primjerenosti). "... i raduje se svome iftaru" na ovome svijetu, s obzirom da životinjskoj dimenziji u sebi (nefs hajvanijje), koja za sebe traži hranu, daje njeno pravo. Nakon što spoznavalac ('arif) vidi ovisnost svoje životinjskovegetativne dimenzije (nefs hajvanije nebatije) o njemu i vidi svoju darežljivost spram nje, udovoljavajući njenom pravu time stoje hrani a što mu je Allah stavio u obavezu prema njoj, on se stavlja u poziciju koja je svojstvena Hakku, pa daje Allahovom rukom, kao što i Hakka, prilikom susreta sa Njim, vidi Allahovim vidom (bi 'ajnillah). Stoga se raduje svome iftaru i svome postu prilikom susreta sa svojim Gospodarom.
Pojašnjenje sadržine navedenog kudsi hadisa
Kada rob (čovjek) poprimi svojstvo posta i tim svojstvom zasluži naziv postača, Hakk mu zatim, nakon potvrđivanja posta njemu, isti oduzima i pripisuje Sebi, pa kaže: "... izuzev posta, jer je on Moj", tj. svojstvo nemanja nikakvih potreba (sifa essamedanije), koje podrazumijeva i neovisnost o hrani, posjedujem jedino Ja, a ako te, čovječe, i opišem tim svojstvom, Ja te njime opisujem jedino u smislu djelimične ali ne i apsolutne neovisnosti, koja je svojstvena jedino Mome veličanstvu, pa kažem: "... i Ja njime nagrađujem." Na taj način Hakk(ovo svojstvo) biva postačeva nagrada za njegov post kada se povrati svome Gospodaru i sretne ga sa svojstvom posta, tj. svojstvom kojemu nema slična (primjerena), jer, "Onoga ko takav da Mu nema ništa slično može vidjeti jedino onaj kome nema ništa slično", kako veli Ebu Talib El-Mekki, jedan od prvaka u znanju koje se postiže kušanjem. Onaj u čijem tovaru se nade sam on mu je nagrada. (Jusuf, 75.) Koliko samo ovaj ajet odgovara ovom stanju!
Zatim, dio spomenutog hadisa: "Post je štit (džunnet)...", tj. zaštita (vikajet), kao i u Njegovim riječima: "Ve-t-tekullah...": Čuvajte (se uz) Allahal, (El-Bekare, 282.) tj. Njime se štitite i Njega štitite! Time je, po pitanju štićenja, umjesto Sebe spomenuo post.
Ništa (nijedna stvar) nije kao On. (Eš-Sura, 11.) Allahu nema slične (primjerene) stvari, a postu nema slična (primjerena) ibadeta. Za post se ne kaže: "Nijedna stvar nije kao on", jer je "stvar" nešto što je potvrdno, odnosno pojavno, a post je ostavljanje, nešto što je razumom pojmljivo a nepojavno i po svom opisu odrično, tako da postu nema sličnog (primjerenog), a ne nema mu slične (primjerene) stvari. U tome je razlika kada se Hakk i post opisuju odricanjem sličnosti.
Zatim, Zakonodavac postaču izriče zabranu, a zabrana je ostavljanje i negirajuće je (odrično) svojstvo, pa mu kaže: "... neka se kloni obljube i neka ne diže glas (viku)", tako da mu ne naređuje da radi već mu zabranjuje da mu neki od tih poslova bude svojstven. A post je ostavljanje. Time je postignuta podudarnost između posta i onoga što se postaču zabranjuje.
Zatim, (Zakonodavac) postaču naređuje da onome ko ga izaziva na međusobno vrijeđanje ili boj (dijeljenje mejdana) kaže: "Ja sam čovjek koji posti!", tj. ja ostavljam (ne radim) taj posao koji ti radiš, o ti koji na boj i vrijeđanje izazivaš, čime sebi (svome nefsu), po naređenju svoga Gospodara, odriče jedan takav posao, stavljajući do znanja da on to ostavlja, tj. da (u stanju posta) ne posjeduje to svojstvo vrijeđanja niti želje za ubijanjem.
Zatim kaže: "Tako mi Onoga u čijoj Ruci (moći) je Muhammedova duša", zaklinje se Sallallahu alejhi ve sellem, "zadah iz usta postača", tj. izmijenjeni miris u ustima postača koji se osjeća kada on diše, a on ovaj govor koji mu je naređen: "Ja sam postač!" izgovara dišući, dakle, ove riječi, i svaki postacev dah, "na Kijametskom danu", na Danu kada ljudi budu stajali pred Gospodarom svjetova, "Allahu će biti prijatniji od mirisa » miška".
"Allahu...", navodi ime kojem nema primjerena, s obzirom da ovim imenom nije imenovan niko drugi do Uzvišeni Allah.
Podudarnost je postignuta i između toga što postu nema primjerena (ibadeta) i Zakonodavčevih riječi: "... od mirisa miška." Miris miška je nešto postojeće, nešto stoje spoznatljivo čulom mirisa i što onome ko ima umjerena i zdrava čula čini osjećaj ugode. Zadah iz usta postača Allahu je učinjen prijatnijim od mirisa miška, s obzirom da odnos Allahove spoznaje mirisova nije primjeren odnosu spoznaje mirisova od strane Njegovih stvorenja koja ih spoznaju čulima mirisa. Tako, zadah iz postačevih usta za nas ima neugodan miris, a Allahu je prijatniji od mirisa miška, jer je to dah kakvom nema primjerena daha sa kojim bi mogao da se opiše ili po sličnosti usporedi. Postacev zadah iz usta potječe od postačeva disanja a miris miška ne potječe od miskovog disanja.
Mi smo doživjeli nešto slično u vezi sa navedenim. Bio sam kod Musaa ibn Muhammeda el-Habbaba u munari mekkanskog harema, na ulazu Hazura. On je mujezinio na toj munari. S obzirom da sam bio čuo za Vjerovjesnikov haber po kojem meleke uznemirava ono što uznemirava i Ademove potomke i daje Sallallahu 'alejhi ve sellem zabranio približavanje džamiji sa mirisom (zadahom) praziluka, crnog i bijelog luka, zanoćio sam čvrsto odlučivši da tom čovjeku kažem da to jelo, zbog meleka, odstrani iz Mesdžida, pa sam usnio Uzvišenog, koji mi je rekao: "Tom čovjeku ne govori zajelo, jer miris togjela Nama nije isti kao i vama!" Kad je svanulo taj čovjek je, po običaju, došao kod nas. Obavijestio sam ga o onome šta mi seje desilo, pa je on zaplakao i u znak zahvale Allahu na sedždu pao, a zatim je rekao: "Gospodine, i pored toga, preča je uljudnost spram vjerozakona (šeriata)" pa je odstranio jelo iz Mesdžida, Allah mu se smilovao.
Meleci i ljudi čija čula su prirodna i zdrava bježe od ružnih i neprijatnih mirisa, s obzirom da im oni ne odgovaraju i razdražuju im čula. Hakkov aspekt u vezi sa neprijatnim mirisima je nešto što ne može postići niko mimo Allaha. Pojedine životinje su prijemčive na neugodne mirise, a također i ljudi čija čula mirisa bivaju istovjetna čulima tih životinja. Stoga je (Zakonodavac) i rekao: "Allahu". Jer i postač, također, s obzirom da je čovjek i da (za ljudske norme) ima zdravo čulo mirisa, prezire zadah bilo iz svojih bilo iz usta nekog drugog postača.
Da li se neko od stvorenja koja (po razumskim kriterijumima) imaju zdrava čula (meleci i ljudi) u nekome momentu ili u nekoj situaciji praktično obistinio u ono stoje svojstveno njegovom Gospodaru te sve mirise, i prijatne i neprijatne, osjećao (spoznao) kao prijatne? Kažemo: "apsolutno sve", jer se čula pojedinaca razdražuju i mirisima kao stoje misk i ruža, naročito oni koji imaju razdražena čula, a onaj koga pojedini miris, makar i prijatan, uznemirava i razdražuje ne spada u one koji bi imali takvo apsolutno čulo (spoznaju). Stoga i kažemo: "apsolutno sve mirise". S obzirom daje za većinu miris miška, ruže i si. prijatan miris, onaj koga takvi mirisi razdražuju ima čudno i neuobičajeno čulo mirisa.
Ne znam da lije, ili nije, Allah ikome dao "čulo" za koje bi svi mirisi bili isti, u smislu da mu nijedan od njih nije neprijatan. Mi smo to, sa svoje strane, iskusili. A do nas predajom nije preneseno daje iko imao takvo spoznajno čulo. Naprotiv, od savršenih ljudi i od meleka se prenosi da su ih neprijatni mirisi uznemiravali. Ovakva spoznaja mirisa svojstvena je jedino Hakku. Tako se navodi u predajama. Isto tako, ne znam kakav je slučaj životinja, mimo čovjeka, u vezi s tim, s obzirom da me Hakk, koji me je postavljao u likove Njegovih meleka, nije postavljao i u likove životinja, mimo čovjeka. A Allah najbolje zna.
Zatim, Zakon je, u prenesenom smislu, post opisao kao savršenstvo iznad kojeg nema savršenstva i to tako stoje Hakk postu odredio jedinstvenu kapiju čiji naziv podrazumijeva savršenstvo. Ta kapija, na koju će postači ući, zove se Rejjan. A rejj (napojenost) predstavlja stupanj savršenstva u šurbu (pijenju). Onaj ko se napije tog pića ne prihvata nikakvo drugo piće, a ako nešto drugo i prihvati, to ga ne može napojiti, bilo to na nekom od zemaljskih katova ili ne bilo.
Muslim navodi predaju od Sehl ibn Sa'da da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "U džennetu ima jedna kapija koja se zove Rejjan. Na Kijametskom danu kroz nju će ući jedino postači. Biće rečeno: 'Gdje su postači?', pa će oni ući kroz nju, a kada i posljednji postač uđe, ona će se za njima zatvoriti i kroz tu kapiju više niko neće ući." Tako nešto nije rečeno ni za jedan drugi ibadet, bilo od onih koji predstavljaju činjenje naređenog bilo od onih koji predstavljaju nečinjenje zabranjenog. Na taj način (Zakonodavac) Rejjanom pojašnjava da su postači usvojili svojstvo savršenstva u djelovanju s obzirom da su se opisali onim čemu nema slična (primjerena), kako je to ranije konstatiano. A onaj kome nema slična (primjerena) uistinu je savršen. Postači među spoznavaocima ovdje (na ovom svijetu) već su ušli na tu kapiju (makar to drugi i ne znali), a tamo (na drugom svijetu) ući će da će to i druga stvorenja znati.
U ovom poglavlju ćemo, ako Bog da, govoriti o propisima uzakonjenog posta i onome što mu je sljedstveno i popratno te o vrstama obaveznih i neobaveznih postova, kao što smo radili i ranije u vezi sa namazom i zekatom, govoreći i o opštem i o posebnom, tj. o kategorizaciji u vezi sa pojedinim ibadetima. Po nama, post također ima svoju kategorizaciju. U prvu kategoriju spada opštepoznati post kojije izraz našeg robovanja Allahu, a to je formalni post sa svim svojim nužnim pretpostavkama (šartovima). Kada završimo sa govorom o propisima posta, obrađujući pitanje po pitanje, preći ćemo na govor o postu elite, tj., na govor o postu duše (nefsa) i njenom suzdržavanju od zapovijedanja pojedinim organima. Post duše svodi se na to da ona apstinira od onoga štojoj je zabranjeno te da se uzdigne iznad toga. O tome ćemo govoriti pitanje po pitanje. Zatim ćemo govoriti o postu srca, opisanog obuhvatnošću za Božiji silazak, kako kaže Uzvišeni: "... obuhvata Me srce Moga roba vjernika", gdje ćemo govoriti o srčanom postu, koji podrazumijeva da se ono suzdržava od toga da tu njegovu obuhvatnost nastanjuje iko drugi izuzev njegov Tvorac, pa ako je iko drugi nastani, omrsilo seje u vrijeme u kojem bi trebalo postiti i davati prednost svome Gospodaru. O tome ćemo također govoriti pitanje po pitanje. Zatim ćemo, načelno, radi kraćeg izlaganja, govoriti o onome čime se mrsi, vezano za sve kategorije posta, a također ćemo, ako Bog da, navesti i Vjerovjesnikove hadise na kojima se to temelji.
Podjela posta
Znaj da uzakonjeni post može biti vadžib (obavezan) i mendub (preporučljiv). Obavezni post se dijeli na tri vrste. U prvu vrstu obaveznog posta spada post koji nam je Allah stavio u obavezu, a to je post mjeseca ramazana, mjeseca u kojem je spušten Kur'an, odnosno post tog mjeseca ili napaštanje određenog broja dana u drugim mjesecima kad je riječ o bolesniku ili putniku koji na putovanju mrsi, po nama ukoliko i ne mrsi a po drugima jedino ukoliko mrsi. Druga vrsta obaveznog postaje onaj koji postaje obavezan na osnovu uzroka koji ga čini obaveznim, a to je post keffareta (napaštanje za prekidanje posta). Treća vrsta obaveznog postaje onaj na koji se neko, bez prisile, obaveže prema Allahu, a to je zavjetni post koji posti onaj koje škrt i ko se umjesto nečim drugim iskupljuje postom.
Što se tiče posta kojije preporučljiv, u to spada post kojije vezan za određeno vrijeme u kojem je poželjno postiti, kao npr. postiti "bijele dane" (trinaesti, četrnaesti i petnaesti dan u mjesecima lunarne /hidžretske/ godine), postiti svakog ponedjeljka i četvrtka, i si. od dana i mjeseci. U to spada i post koji se veže za određeno stanje, kao npr. dan postiti a dan mrsiti, kao i post na Božijem putu. U to također spada i post koji se ne veže za određeno vrijeme, a to je da čovjek dobrovoljno posti kada to sam zaželi.
Obavezni post, post mjeseca ramazana
Najprije ćemo nešto reći o samom ramazanu a potom ćemo govoriti o pojedinim propisima ramazanskog posta.
Muslim navodi hadisku predaju od Ebu Hurejreta koji veli daje Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Kada dođe ramazan kapije dženneta se otvore, kapije džehennema se zatvore, a šejtani bivaju sputani." U predaji koju navodi En-Nesai dodaje se i to da "glasnik svake noći doziva: 'O ti koji tražiš dobro (hajr), pristupi, a ti koji tražiš zlo (šerr), odstupi!'" En-Nesai ovaj hadis prenosi od Ardžafeta, ovaj od jednog od Vjerovjesnikovih drugova (ashaba), a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s.
S obzirom da je dolazak ramazana uzrok zbog kojeg se zapašta, Allah otvara džennetske kapije. A džennetje zaklanjanje (setr). Na taj način post spada u prikrivena postačeva djela za koja, kada ih on praktikuje, zna jedino Uzvišeni Allah. Jer, post je ostavljanje (onoga stoje šeriatom propisano da se ostavlja) i nije djelo kojeje pojavno pa da svojom pojavnošću bude vidljivo, niti se obavlja pojedinim tjelesnim organima, tako daje on skriven za sve izuzev za Allaha i za njega zna jedino Uzvišeni Allah.
Postač je ona osoba koja udovoljava šeriatskim kriterijima postača, a ne osoba koja jednostavno gladuje.
"... kapije džehennema se zatvore..." Kada se kapije Vatre (džehennema) zatvore vatra biva okrenuta samoj sebi, njena toplota se još više uvećava i ona uništava samu sebe. Isto se dešava i sa postačevom prirodom: u vrijeme dok posti postač zatvara kapije vatre svoje prirode i usljed toga osjeća pojačanu toplotu, jer ne konzumira piće koje bi moglo da ga osvježi, pa usljed toga u svojoj nutrini osjeća bol. Uz to se pojačava i njegova strast za hranom, za koju misli da bi mu mogla pričiniti udobnost te se zbog nekonzumiranja jela i pića vatra njegove strasti još više rasplamsava.
"... a šejtani bivaju sputani..." Sputavanjeje izraz udaljavanja. Na taj način, svojim svojstvom nemanja potreba (zajelom, pićem i svim onim što mrsi postača) i ibadetom kojem nema slična, postač se približava Allahu, Onome kojem nema slične stvari. A za onoga ko posjeduje ovakvo svojstvo šejtani bivaju sputani. U haberu stoji: "Sejtan kola čovjekovim krvotokom pa začepite mu prolaze glađu i žeđu!" To jest, to su putevi koji su mu određeni da preko njih čovjeka navraća na neodmjereno postupanje i na kršenje šeriatom utvrđenih granica.
Zatim znaj, Allah ti izravno od Sebe znanje dao i u svemu ti dao mudrost i pravilno rasuđivanje, daje Ramadan jedno od imena uzvišenog Allaha, a to je Njegovo ime Es-samed (Onaj koji nema potreba a kojem se svi obraćaju u vezi sa svojim potrebama). S tim u vezi navodi se vjerovjesnički haber. Ahmed ibn Adijj prenosi od Nedžih Ebu Ma'šera, ovaj od Se'ida el-Makberija, ovaj od Ebu Hurejreta, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ne govorite: ramadan,jerje Ramadan jedno od imena Uzvišenog Allaha!" U lancu prenosilaca ovog * hadisaje i Ebu Ma'šer. Učenjaci u ovoj oblasti, radijallahu anhu, ga uvažavaju i pored toga što se on smatra slabim prenosiocem s obzirom daje bilježio hadise. Uzvišeni Allah je rekao: Mjesec ramazan je..., (El-Bekare, 185.) a nije rekao: "Ramazan je..." I rekao je: Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće..., (El-Bekare, 185.) a nije rekao: "Ko od vas uz ramazan bude kod kuće..." Navedenim kur'anskim primjerima, kao i činjenicom daje Ebu Ma'šer, mada se smatra slabim u prenošenju, bilježio hadise, još više se pojačava navedeni hadis, s obzirom da ga pojačava i Kur'an. Allah je, dakle, post kojem nema slična ibadeta učinio obavezom jedino u mjesecu kojije On nazvao jednim od Svojih imena. Tako ni mjesecu ramazanu nema slična (primjerena) mjeseca, jer nijedan drugi mjesec u godini ne nosi naziv kojim je Allah Sebe imenovao, izuzev mjeseca ramazana, koji se od ostalih mjeseci izdvaja i svojim posebnim imenom. Takva posebnost nije karakteristična ni za mjesec redžeb, za kojije Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao daje Allahov sveti mjesec. Jer, svi mjeseci su Allahovi. A posebnost mjeseca redžeba ne ogleda se ni u tome stoje on sveti mjesec, jer on nije jedini sveti mjesec.
Zatim, Uzvišeni Allah je u mjesecu ramazanu spustio Kur'an, u najodabranijoj noći, noći El-Kadr (Lejletu-1-kadr), u kojoj ga je spustio kao uputu ljudima i jasan dokaz pravoga puta i razlikovanja istine od neistine. (El-Bekare, 185.) To je sa aspekta mjeseca ramazana. A sa aspekta Lejletu-1-kadra, spustio gaje kao Jasnu Knjigu. A u tome da se on naziva Knjigom, i Kur'anom, i Furkanom postoje specifičnosti koje su znane onima koji poznaju Allaha.
Na zabranu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da ne smijemo govoriti ramazan (a da ga ne odredimo riječju mjesec) može se gledati i u svjetlu toga da je Uzvišeni Allah za Sebe rekao: Ništa (nijedna stvar) nije kao On. (Eš-Sura, 11.) A ako bismo za mjesec ramazan govorili samo ramazan (izvorno: ramadan), postojala bi, po pitanju imena, sličnost između ovog mjeseca i između Uzvišenog Allaha. Stoga mu se i dodaje izraz "mjesec" (ramazan - šehru ramadan), čime se odriče sličnost i primjerenost sa Allahom i po pitanju mjeseci, tako da Ništa (nijedna stvar) nije kao On ostaje važiti i sa ovog i sa svih drugih aspekata.
Allah je stavio u obavezu da se ramazanski dani provode u postu a preporučio je da se ramazanske noči provode u bdijenju (u svrhu vršenja ibadeta). Ramazan objedinjuje i post i mršenje, jer sadrži i noći i dane. A naziv ramazan mu ostaje i u vrijeme posta i u vrijeme mršenja, da bi se razlikovao od Ramadana koji je jedno od imena Uzvišenog Allaha. Post Uzvišenog Allaha je takav da ne podrazumijeva mršenje, dok naš post podrazumijeva mršenje i završava se kod određene vremenske granice a to je zalazak Sunca, odnosno završetak dana i nastanak noći. Post koji je svojstven Uzvišenom Hakku nije sličan niti primjeren postu koji je svojstven Njegovim stvorenjima.
Postaču se preporučuje bdijenje u toku ramazanskih noći s obzirom da se Uzvišeni Allah pojavljuje u tim noćima, kao što će se pojaviti i na dan kada ljudi budu stajali pred Gospodarom svjetova. Mada se Allah pojavljuje u svakoj noći tokom cijele godine, Njegovo pojavljivanje u ramazanskim noćima, u vrijeme kada postači mrse, nije istovjetno Njegovom pojavljivanju u vrijeme kada ljudi jedu bez posta, jer je za ramazanskih noći u pitanju mršenje u odnosu na vjerozakonom propisano ostavljanje (onoga što mrsi), a za stoje (tj. za post) rečeno da mu nema slična (ibadeta), dok se ono drugo ne zove mršenjem već jedenjem.
Pošto fatr (od istog korijena je i iftar - mršenje) znači probijanje i presijecanje, hrana kojom se postač mrsi (iftari) probija put kroz njegove probavne organe, nakon zakrčivanja istih postom, kako stoji u hadisu: "...pa njegove (šejtanove) puteve zakrčite glađu i žeđu!"
Noću se (nakon posta) preporučuje bdijenje. Bdjeti može onaj ko ima snagu. Uzrok ljudske snage jeste uzimanje hrane. Time stoje bdijenje preporučeno noću postignut je adekvatan odnos spram nevidljivog (gajb) kao stoje i dobijanje snage od hrane nešto stoje nevidljivo,jer se pretvaranje hrane u snagu odvija na neosjetan i nevidljiv način.
S obzirom da ramazan obuhvata i post i mršenje, i bdijenje i spavanje, u haberu se navodi: "Neka niko od vas ne kaže: 'Bdio sam i postio cijeli ramazan!'" Prenosilac ovog habera veli: "Ne znam da lije time (Poslanik) pokudio neprekidno bdijenje ili je htio reći daje povremeni počinak nužnost." Na taj način učinjen je izuzetak po pitanju bdijenja noću ali ne i po pitanju posta danju. Predaju ovog hadisa navodi Ebu Davud od Ebu Hurejreta a on od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Mršenje ovdje podrazumijeva prestanak dana i nastupanje noći, odnosno zalazak Sunca, bez obzira na uzimanje ili neuzimanje hrane.
Post mjeseca ramazana je obaveza svakog punoljetnog, pametnog i zdravog muslimana koji je u toku tog mjeseca kod kuće. To je ono poznato vrijeme u toku godine podijeljene na dvanaest mjeseci koje dolazi iza mjeseca šabana i traje do mjeseca ševvala a u kojem je propisano da se posti danju ali ne i noću. Granica dana (po pitanju posta) je od zore do zalaska Sunca.
To je uzakonjena granica dana posta, a ne općepoznata granica dana koja je od izlaska do zalaska Sunca.
Kako je Onaj kojem nema slične stvari (tj. Allah) opisan početkom (Prvi) i završetkom (Posljednji), tako je i post kojem nema slična (ibadeta) opisan svojim početkom i svojim završetkom; njegov početak je zora a završetak mu je zalazak Sunca. Njegov početak nije učinjen sličnim njegovom završetku jer se za njegov početak uzima u obzir nešto što se ne uzima u obzir i za njegov završetak. U vezi sa njegovim početkom za postača je karakteristično zapaštanje a u vezi sa njegovim završetkom za postača je karakteristično mršenje (iftarenje).
Nema razlike između večernjeg i jutarnjeg rumenila, tj. od vremena kada Sunce zađe pa do nastanka večernjeg rumenila i od vremena pucanja zore pa do izlaska Sunca. Stoga vjerozakon i uzima u obzir termin "zora" (el-fedžr), jer se na osnovu njenog pucanja (infidžar) donosi sud o nastupanju dana, kao što se i na osnovu zalaska Sunca donosi sud o nastupanju i dolasku noči. Kao što se na osnovu pucanja zore zna za nastupanje dana, mada Sunce još nije izašlo, tako se i na osnovu zalaska Sunca zna za nastupanje noči, mada se večernje rumenilo još nije pojavilo. Pogledaj sa kakvom skladnošču se šeriatski propisi uklapaju u ono što je postavljeno u svijetu! Tako, ono što objedinjuje i početak i završetak posta jeste postojanje istovjetnog znaka za natupanje vremena posta, odnosno vremena mršenja (iftarenja), to jest nastupanja dana i povlačenja noči, odnosno nastupanja noči i povlačenja dana.
Ramazan ima opštije značenje od posta toga mjeseca. Naknadno čemo, kada na to dođe red, govoriti o spajanju posta, kao i o tome da li se onaj ko to praktikuje naziva postačem ili ne.
Nakon što smo utvrdili granice dana posta, bez obzira da li je riječ o ramazanu ili o nekom drugom mjesecu, pogledajmo kako se utvrđuju granice mjeseca.
Najkraći period koji se naziva mjesecom iznosi 29 a najdulji 30 dana. To je što se tiče arapskih mjeseci, mjeseci lunarne godine, čije poznavanje nam je vjerska dužnost. Gledanje Mjeseca i računanje vremena na osnovu tog gledanja također biva na osnovu karakterističnog znaka. Oni koji mjesece (lunarne godine) računaju po tom znaku postupaju tako što mjesecu određuju bilo 29 bilo 30 dana. Serijat nas u tome upućuje na gledanje mlađaka, a ako je nebo oblačno - na duži mjesečev period (tj. na period od 30 dana), izuzev kadaje u pitanju mjesec šaban i ako se zbog oblačnog vremena ne može vidjeti mlađak koji bi označavao početak mjeseca ramazana. Ovdje se islamski učenjaci razilaze u tome koliko dana treba računati mjesecu šabanu.
Većina stoji na stanovištu da u tom slučaju (u slučaju da se zbog oblačnosti ne može vidjeti mlađak koji označava početak ramazana) treba računati duži period za mjesec šaban (tj. 30 dana), dok su učenjaci hanbelijskog mezheba i oni koji ih slijede na stanovištu da treba računati kraci period za mjesec šaban (tj. 29 dana). Onaj čiji se stav po ovom pitanju ne podudara sa nekim od navedena dva stava islamskih učenjaka, njegov stavje po ehli sunnetu neprihvatljiv i on spada u one koji uzakonjuju ono što Allah nije dopustio.
U vezi s tim, ja velim da treba konsultovati stručnjake koji računaju i prate kretanje (nebeskih tijela), pa ako po proračunima Mjesec bude u zodijakalnoj fazi vidljivosti, po tome ćemo i postupiti, makar nebo bilo oblačno i mlađak ne bio vidljiv, a ako po proračunima Mjesec još ne bude u zodijakalnoj fazi vidljivosti, napuničemo 30 dana (šabana).
Što se tiče mjeseci čija dužina trajanja se ne određuje na osnovu kretanja Mjeseca, oni imaju zasebne dužine. Najmanja iznosi 28 dana, koju ima rumijski (bizantijski) mjesec zvani februar, a najveća iznosi 36 dana, koju ima posljednji (dvanaesti) mjesec koptskog kalendara zvani misra. Ali, u vezi sa našim ibadetom posta mi nemamo potrebe govoriti o nearapskim mjesecima.
U vezi sa ranije navedenim, puni period mjeseca od 30 dana odgovara broju pozicija (stanica) dvojice koji ih prevaljuju, koji ne nestaju i na duži period se ne gube iz vida. To su Sunce, koje aludira na duh (ruh) sa kojim dolazi do osjetilnog manifestiranja života tijela, i Mjesec, koji aludira na dušu (nefs), s obzirom na povećavanje i smanjivanje (osvijetljenosti Mjeseca), odnosno povećavajućeg i umanjujućeg savršenstva (duše - nefsa). Mjesečeve stanice (tj. zviježđa kroz koja on prolazi) predstavljaju rastojanja koja on neprekidno prevaljuje.
Za mjesec kao vremenski period vezuje se i pojava (računanja) brojeva, prostih (od 1 do 9) i složenih: sa veznikom "ve" (i) od 21 do 29 (min vahidin ve 'išrin ila tis'atin ve 'išrin), i bez veznika "ve" (i) od 11 do 19 (min ehade 'ašere ila tis'ate 'ašere). Jedinstveni broj koji sve te brojeve (od 1 do 30) objedinjuje jeste broj tri (3). On se javlja u prostim brojevima a njime je određen i broj desetica (10, 20, 30). Zatim, taj jedinstveni broj se, radi upotpunjenja trojnosti, koja je pokazatelj razmnožavanja, ponavlja na tri mjesta: u prostim brojevima (3 -selase), u složenim brojevima bez-veznika "ve" (13 - selasete 'ašere) i u složenim brojevima sa veznikom "ve" (23 - selasetun ve 'išrun). Time je obuhvaćena i dioba.
Kao što smo vidjeli, duh (ruh) egzistira i sa njim biva život, bez uvećavanja ili umanjivanja, a nefs (duša) nema vlastite biti koja bi imala odlučujuću ulogu, kao npr. kada je u pitanju smrt djeteta dok je ono još u utrobi svoje majke, mada je u njega udahnut duh (ruh), ili smrt djeteta nakon njegovog rođenja. Stoga arapski mjesec katkada ima 29 dana. Ako ovo znaš, znaš i mudrost koja se krije u dužini arapskog mjeseca.
Kada postimo dobrovoljni, zavjetni ili neki drugi post i pritom imamo u vidu bilo koji arapski mjesec a dužinu mjeseca ne određujemo po proračunu (već po viđenju mlađaka i uz pretpostavku da je vrijeme oblačno) držačemo se kraćeg vremenskog perioda (tj. perioda od 29 dana). Duljeg mjesečevog perioda (od 30 dana) držačemo se onda kadaje u pitanju mjesec koji nam je vjerozakonom stavljen u obavezu da ga postimo (tj. • mesec ramazan), uz pretpostavku daje vrijeme oblačno i da se mlađak ne može vidjeti, a ako se mlađak može vidjeti (tj. ako vrijeme nije oblačno), pstupićemo na osnovu viđenja mlađaka, shodno Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., riječima: "Zapostite (mjesec ramazan) kada ga (mlađak) vidite, a završite post (mjeseca ramazana) kada ga (mlađak ševvala) vidite!" (...)