Akademik dr. Esad Duraković
GRAMATIKA I GRAMATIČKE FIGURE
U STILISTICI AL-FATIHE
Sura koja otvara nepregledna značenja Kur’ana i uvodi u široke prostore njegova Smisla zato se i zove al-Fātiha, ili Raskrilnica) predstavlja na sintaksičkom planu samo jednu rečenicu. Ona je sastavljena od sedam ajeta/paragrafa koji su poetski strukturirani, koji su ritmo-melodijski markirani tako da je rečenica “fragmentirana” udarima ritma i rime. Nedovoljno oprezni i nedovoljno upućeni misle da je ova sura sastavljena čak od sedam rečenica, jer mnogi pogrešno poistovjećuju ajet sa rečenicom. Čitaoci uglavnom ne zapažaju izuzetnu činjenicu da al-Fātihu sačinjava jedna rečenica, te da je ona, upravo kao takva, posebna u Knjizi na čijem pročelju se nalazi; mnoštvu njenih kvaliteta treba dodati i ovaj, i smisleno ga obrazložiti. Da bih to pokazao očiglednim, izvršit ću gramatičku analizu ove rečenice, obrazlažući kako upravo u njoj gramatičke kategorije i strukture obavljaju vrlo složene i efektne estetske zadatke, te kako neočekivano bogate odnose ovdje grade gramatičke i semantičke strukture. Posebnu pažnju pri tome ću posvetiti gramatičkim i semantičkim opozicijama, te gramatičkim paralelizmima.
Prvi ajet (Hvala Allahu koji Gospodar svjetova je) nije rečenica koja bi se mogla obilježiti tačkom, jer za njom slijedi ajet (Sve-milosnom i Samilosnome) koji atribuira vlastitu imenicu Allah, iako je ona već atribuirana genitivnom aneksijom, odnosno atributivnim genitivom Gospodar svjetova.1 Dakle, atribut nije preporučeno, u sintaksičkom smislu, odvajati od njegove imenice. (Razumije se, govoreći o sintaksi, ovdje mislim na rečenicu u proznom i stilski nemarkiranom iskazu; u tekstu visokih poetskih vrijednosti postoji stalna tvoračka tenzija između gramatičke i poetske sintakse.) Isti slučaj je sa trećim ajetom (Vladaru Dana Vjere): on je dalja atributska dogradnja imenice Allah, a javlja se kao dvostruka genitivna veza.
Stilska markiranost tri navedena ajeta veoma je velika već na ovome nivou, ali će se njihova začudnost povećavati napredovanjem kroz strukturu Teksta. Naime, u tri prva kratka ajeta optimalno je intenzivirana kumulacija atributa (čak četiri) od kojih su dva pravi pridjevi (Svemilosni i Samilosni), a dva se grade genitivnim vezama (Gospodar svjetova i Vladar Dana Vjere).2 Gramatička opozicija je očigledna i stilski aktivna budući da su dva pridjeva izvedena na uobičajene morfološke paradigme, a dva su načinjena sintagmatski – kao atributivni genitivi-aneksije. Riječ je, dakle, o gramatičkim kategorijama koje objedinjuju susjedne ajete, prenoseći svoju morfološku i gramatičku funkciju u estetsku: već sa ova tri prva ajeta gramatika je sjajno uvedena u sferu estetskoga. Pri tome je od izuzetnog značaja da cijela sura gradi gramatičku rimu – dakle, onu koja se izvodi različitim gramatičkim oblicima, deklinacijom, konjugacijom i sl.
Potrebno je skrenuti pažnju onima koji ne poznaju arapski jezik (ali često i onima koji misle da ga poznaju) da klasični arapski jezik, kome pripada i ovaj Tekst, nema interpunkcijskih znakova, niti su ovi atributi koordinirani veznicima: oni su naprosto u stanju jukstaponiranja, intenzivne kumulacije koja je u tom obimu i u jukstapoziciji neuobičajena u bosanskome jeziku. Ovi ajeti su, dakle, veoma oneobičeni, a njihovu oneobičenost dodatno uvećava, naravno, činjenica da oni uspostavljaju poetsku sintaksu jer su ritmizirani i rimovani. Imajući u vidu ovakvo nizanje atributa i njihovo ritmo-melodijsko funkcioniranje, te činjenicu da oni objedinjuju ajete kao veće ritmo-melodijske jedinice, mogu reći da su ove gramatičke kategorije (ovi atributi) stasale u vrlo uspješnu gramatičku figuru.Njihova semantika zaslužuje posebnu pažnju, ali već sada valja reći da su atributi nanizani tako da nisu nasumični, da ih nije moguće postaviti u drukčiji poredak, te da u tom smislu ne predstavljaju puku kumulaciju kojoj je jedini cilj estetski učinak – smisao Teksta i ovdje je nadređen njegovoj estetskoj funkciji. Naime, u vertikali, koju sakralni Tekst uvijek ističe, citirani dio sure treba interpretirati na sljedeći način, da bi se uočila bezuslovna suvislost nizanja atributa: Allah je Gospodar svjetova pa je kao takav svemilostan i samilostan prema svjetovima koje je stvorio i On će najzad biti taj koji će gospodariti Sudnjim danom. Dakle, ovdje je riječ o vertikali-gradaciji, odnosno o slijedu zbivanja koji se ne može preusmjeravati: stvaranje svjetova; ravna-nje svjetovima; ukazivanje milosti stvorenim svjetovima; suđenje na kraju svega.3
Nakon trećeg ajeta, slijedi jedan potpuno neočekivan sintaksički i stilistički obrat koji djeluje toliko začudno – upravo sintak-sički i upotrebom neočekivanih gramatičkih kategorija – da svakog iole pažljivijeg čitaoca naprosto trgne, pobuđujući njegovu optimalnu pažnju i emocionalne potencijale. Naime, ukoliko se ne vodi računa o arapskoj sintaksi i stilistici Teksta, mogla bi se na kraj trećeg ajeta staviti tačka: Hvala Allahu koji Gospodar svjetova je, / Svemilosnom i Samilosnome, / Vladaru Dana Vjere. / Tebe obožavamo… i td. Međutim, tu se ne može završiti rečenica zato što je pred nama specifičnavrsta arapske složene rečenice čiji važan dio slijedi upravo nakon trećeg ajeta. Jedini adekvatan interpunkcijski znak na tome mjestu je crtica. Lingvisti nazivaju tu vrstu rečenice rečenicom sa dva početka, iako mi se arapski termin čini mnogo boljim: “rečenica sa dva lica” (al-ğumla dāt al-wağhayn). U strukturnom smislu, to je onaj tip rečenice kakav zapažamo u primjeru Naš prijatelj Salih – njega viđamo svakodnevno. Dakle, ostajući na nivou formalno-strukturne analize, ovu rečenicu mogli bismo preformulirati u skladu sa sintaksičkim standardima: Hvala Allahu koji Gospodar svjetova je, Svemilosnom i Samilosnome, Gospodaru Dana Vjere – Njega obožavamo i od Njega pomoć tražimo… Međutim, ova rečenica – koja je znatno frekventnija u arapskom nego u bosanskome jeziku i koja je, zapravo, vrlo ekspresivna – ovdje je barem trostruko oneobičena, tako da se njena shema ne uočava već na prvi pogled, ali to i jest njen cilj: ona predstavlja pravi sintaksičko-stilski podvig.
Prvo, obilje obrazloženih atributa privuklo je pažnju čitaoca koji upravo predano i s radošću usvaja prenošenje njihove gramatičke funkcionalnosti u estetsku, tako da i ne sluti kakav sintaksički i stilski obrat ga očekuje u narednom (četvrtom) ajetu. “Drugi početak” rečenice (njeno “drugo lice” u četvrtom ajetu) odgađan je relativno dugo – premda će se pokazati da je to učinjeno sa odmjerenim kultiviranjem čitalačke žudnje – nizanjem atributa sa krajnje smislenom semantičkom povezanošću i gradacijom, tako da se taj “drugi početak” gotovo prestao očekivati: on nije tako očigledan kao u stilski neobilježenoj rečenici, jer nije tako blizu njegovom “prvom početku”.
Drugo, u rečenicama sa “dva početka” uvijek se koristi, na oba njena početka, isto gramatičko lice. U rečenici Naš prijatelj Salih – njega viđamo svakodnevno u oba početka rečenice je treće lice. Međutim, “drugi početak” rečenice u al-Fātihi uvodi drugo lice iako je u “prvom početku” treće lice. Bilo je za očekivati da rečenica glasi: Hvala Allahu… Njega obožavamo… Međutim, potpuno neočeki-vanom i neuobičajenom promjenom lica u “drugom početku” učinjen je silovit obrat koji ima više ciljeva i efekata. U domenu značenja Teksta, ovim uvođenjem drugog lica uspostavlja se vrlo dinamičan odnos bliskosti između Allaha i onih koji Ga obožavaju. Iako je Allah prethodnim ajetima nužno distanciran, On u ovome ajetu naglo mijenja perspektivu, dopuštajući neposredan odnos Čovjeka prema Njemu, i to je jedan vid Njegove milosti kojom je atribuiran u prethodnici Teksta.4
Treće, činjenica da se Tekst nadaje u rimovanoj i ritmiziranoj prozi zamagljuje površnom pogledu strukturu ove rečenice kao “rečenice sa dva početka”. Međutim, kada se ona otkrije kao takva, onda svi faktori njena oneobičavanja djeluju složno i snažno u žanrovskoj, estetskoj i semantičkoj afirmacijiTeksta.
Neobična promjena lica istaknuta je još jednim gramatičkim sredstvom. Naime, lična zamjenica u svome dužem obliku ’Iyyāka (Tebe) stavljena je u antepoziciju – ona je došla kao objekt prije svoga glagola (na‘bud), skrećući tako pažnju i na sebe i na glagol, a onda je isto tako, kao gramatički paralelizam, uslijedila još jed-nom: Wa ’Iyyāka nasta‘īn (i od Tebe pomoć tražimo).5
Arapska “rečenica sa dva početka” sama po sebi je stilogena i nosi znatne potencijale ekspresivnosti. Ako se uz to imaju u vidu svi aspekti i svi efekti oneobičavanja ove rečenice u al-Fātihi, što sam upravo obrazlagao, onda proizlazi da je ona, kao sintaksičko čvorište cijele sure i cijele rečenične strukture, oneobičena enormno mnogo. Drugim riječima, jedna rečenica je čitavim nizom gramatičkih kategorija i sintaksičkih postupaka pretvorena u sjajnu gramatičku figuru.
Nakon ove interpretacije, valja ukazati na to kako se obilje stilskih ali i semantičkih vrijednosti gubi u prijevodima koji ne uvažavaju ovu stilogenu smjenu lica i datih gramatičkih kategorija. Takav je, recimo, prijevod: Tebe, [u izvorniku nema nikakve zamjenice, već je riječ o trećem licu] Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo [u izvorniku nema glagola i lica, što je također vrlo važno], i td.6
Peti ajet (Uputi nas ka Putu pravome) također nije nezavisna rečenica, već je dio zavisnosložene rečenice u kojoj nema veznika budući da je pred nama poetski organizirani Tekst koji prema veznicima ima drukčiji odnos od proznoga teksta. U proznome tekstu, ovaj dio rečenice počinjao bi arapskim posljedičnim veznikom fa (pa, stoga i sl.): Tebe obožavamo i od Tebe pomoć tražimo / Pa nas uputi ka Putu pravome.
Za posljednja dva ajeta je očigledno da nisu samostalne re-čenice, tako da to nije ni potrebno obrazlagati.
U ovoj suri-rečenici zanimljivo je kombiniranje gramatičkih vrsta i oblikovanje njihova značenjskog polja, njihove semantičke strukture i istovremeno redosljed kojim se pozicioniraju u univerzumu Teksta. Na prvome mjestu su imenice, zapravo jedna imenica, Allah, i više njenih atributa koji snažno teže ka poimeničavanju.7 Ova imena – možda je uputnije zvati ih tako – izražavaju statičnost, odnosno ona ne izražavaju ni na koji način temporalnost, pa se može kazati, zapravo, da su semantički izvan vremena – u smislu postanka, trajanja i nestanka. Osim toga, cijeli niz ovih imena naglašava singularnost, postižući taj važan cilj monoteističnosti Teksta gramatičkim sredstvima, a ne leksičkim. Naime, umjesto da se singularnost izrazi leksički (npr.: Hvala Allahu Jedinome), singularnost se naglašava uvođenjem niza atributa od kojih svaki nosi svoju singularnost i determinaciju određenim članom, naglašavajući tako višestruko singularnost imenice Allah, a svi zajedno, u datoj strukturi, djeluju i stilogeno neuporedivo više nego što bi djelovala uprošćena leksička eksplikacija o singularitetu. Dakle, na počeku Teksta, i na početku svega, te izvan Vremena i predaleko od Kraja, jest Allah čiji su pozitivni atributi u tolikoj mjeri postojani da se ne daju uvesti u kategorije temporalnosti, već su u stanju poimeničenosti. To je “prvi početak”, ili “prvo lice” jedne složene rečenice, odnosno u “prvome početku” te rečenice izraženo je suštinsko i trajno stanje kao Vječnost, a ne Vremenitost.
Na drugome mjestu, počevši od četvrtog ajeta, nalaze se glagoli koji, kao gramatički elementi, kao “sistem glagolskih vremena organizuju temporalnu stranu (…) sveta”.8 Ili, da interpretiram Jakobsona, ovaj niz glagola djeluje kao istinska “muskulatura teksta” koja ga naglo i snažno pokreće.9
Duboko u strukturi Teksta, odnosno ove složene sintaksičke jedinice, kategorija glagolskih vremena prevodi Tekst iz pret-hodne imenske izvanvremenosti u glagolsku temporalnost koja se intenzivira, s jedne strane, učestalom distribucijom glagola na vrlo malome prostoru (na‘bud – obožavamo; nasta‘īn – pomoć tražimo; ‘ihdinā – pravouputi nas; ’an ‘amta – blagodarivao si), a s druge strane – njihova pulsacija je očitija i snažnija budući da se javljaju i kao gramatički paralelizmi (na‘bud – obožavamo; nasta‘īn – pomoć tražimo). Cilj naglog uvođenja ovih gramatičkih kategorija je da se istakne vremenitost ljudske egzistencije koja je sva u prezentskom obožavanju, zapomaganju za pomoći, traganju za pravim putem. Takva vremenitost, izražena datim gramatičkim kategorijama, opozitna je nevremenitosti i statičnosti situiranoj u prva tri ajeta koji su sasvim zasićeni imenskim kategorijama. U vrlo kratkom četvrtom ajetu ponovljena su dva oblika prezenta (na‘bud; nasta‘īn) u kojima je radnja/temporalnost optimalno naglašena i time što su njihovi objekti stavljeni u antepoziciju (’Iyyāka na‘bud…); da je uz ove glagole došao pronominalni sufiks(na‘buduk), Tekst bi imao drukčiju stilsku i semantičku vrijednost. Čak i imperativ u petom ajetu (’Ihdinā – Pravouputi nas) u arapskom jeziku je jedan od četiri načina prezenta, ali je to glagolski način koji prethodne prezente gramatički sažima gotovo u trenutačnost. Istovremeno, on se javlja kao opozicija prethodnim načinima indikativa, djelujući na taj način stilogeno.
Razumije se, opozitnost imena i glagola u ovome dijelu sure je veoma stilogena, utoliko više što se svaka od te dvije gramatičke vrste javlja u kumulativnom nizu. Na taj način se obogaćuje svaka gramatička vrsta u grupaciji, jer one takvim postupkom oblikuju široko značenjsko polje.
Posljednji u nizu glagola jeste glagol ’an ‘amta (blagodarivao si). Nakon tri oblika prezenta, to je jedini glagol koji se javlja u perfektu. Iznenadnost ovoga perfekta je velika budući da se javlja poslije netemporalnih gramatičkih kategorija i nakon učestale upotrebe prezenta. Ovaj finitniglagolskioblikstogajeizuzetnostilogen. Budući da inače stilogenost gradi kontekst, tako je i ova gramatička kategorija izložena snažnom djelovanju sila konteksta: u kontekstu, morfološki perfekt ’an ‘amta izražava zapravo sva tri vremena – perfekt, prezent i futur. U interpretaciji konteksta, to znači: Uputi nas ka Putu pravome, / Ka Putu onih koje blagodarivao si/blagodarivaš/blagodarivat ćeš… Očigledno je perfekt ’an ‘amta ovdje izvanredna gramatička metafora.
Nakon apsolutnog gospodarenja imena u vrhu sure-rečenice, te glagolskih oblika u njenoj središnjici, u dnu iskrsavaju dva participa – prvi pasivni (al-maġdūb) i drugi aktivni (al-dāllīn). Oba participa su impersonalni i vremenski nelocirani. Oni impresonalnošću predstavljaju potpun gramatički, ali i semantički kontrast, ili opoziciju prethodnim dijelovima sure-rečenice. Jer, njen prvi dio je sav posvećen personaliziranju izraženom vlastitom imenicom Allah i gradacijskim nizom njenih atributa. Drugi, temporalni dio rečenice, također snažno – iako drugim, ciljano opozitnim gramatičkim kategorijama – naglašava personalizaciju (Tebe, Tebe; obožavamo; pomoć tražimo; pravouputi nas), a njen završni dio posvećen je participima koji su impersonalizirani.10 Ovim gramatičkim kategorijama je njihov “semantički sadržaj” (oni koji srdžbu zaslužuju i koji lutaju) nemilosrdno potisnut u drugi kraj univerzuma Teksta – od idealizirane personalizacije u potpunu bezimenost. Pasiv je ovdje krajnja jezička represija. Već sam kazao na jednome mjestu kako je to strašna kazna Tekstom,11 ali ovdje dodajem da je ona, upravo kao takva, izvanredna metafora za stvarnu kaznu koja će uslijediti s onu stranu Vremena i Teksta. Drugim riječima, ovdje pred čitaocem naprosto bljesne izuzetno suptilna metafora koja nije samo gramatička već je u najvećoj mjeri i gnoseološka.
Dodatnu vrijednost ovoj metafori daje činjenica da je ona kao dvočlana (sačinjavaju je pasivni i aktivni particip) zapravo u samoj sebi opozitna, i istovremeno je opozitna cijelome prethodnom Tekstu. Osim toga, ona počinje imenicom ġayru koja je u isti mah prva negacija u Tekstu, te je krajnje svrhovita budući da silno potcrtava negativitet završnog dijela sure-rečenice; negacijska imenica ġayru je zglobno mjesto i rečenice i njena značenja – od nje počinje sudbinski preokret. Imajući u vidu ovako impresivnu opozitnost prethodnom dijelu Teksta, ova završnica djeluje gramato-sintaksički, semantički i stilski – sve u isti mah – kao pravi udar i kao upozorenje one vrste nakon koga čitalac ostaje dugo zamišljen, nesposoban da sklopi knjigu; ona ostaje još neko vrijeme raskriljena – u stilskoj začudnost i u potpunoj jezičkoj uozbiljenosti opomene.
Gramatičkim sredstvima, ovdje je uspostavljena vrlo strma Vertikala sakralnoga tipa. Imenice, glagoli i participi predstavljaju na svoj način sliku Univerzuma i Vremena – od Vrha do Dna. Ove kategorije komponirane su tako da svaka u svojoj grupaciji afirmirapozitivitetnajvišegareda:prvagrupacija–imenicaAllah sa svojim atributima; druga grupacija – obožavanje, traženje pomoći, molba za pravoupućivanje i blagodarivanje; najzad, treća grupacija – srdžba i lutanje kao negativni sadržaji, uvedeni negacijskom imenicom ġayru.
U interpretaciji te slike, treba naglasiti njene kontraste izražene opozitnim gramatičkim kategorijama. Naime, dok na jednoj strani unutar svake grupacije gramatičkih kategorija postoji puna saradnja u izgradnji pozitiviteta, dotle se među grupacijama gramatičkih kategorija ističe opozitnost, ili kontrast: Allah je gramatički potpuno personaliziran, bezvremen i singularan; Čovjek (ljudski rod) je vremenit i pluralan (mi obožavamo... mi tražimo...); Nepoćudni-Grješni su također pluralni (sve je pluralno osim Njega!), ali su, za razliku od prethodnoga, impersonalni.
Dakle, budući da se stilogenost Teksta postiže i kontrastima, a ne samo figurama ponavljanja,proizlazi kako je u ovome Tekstu njegova posebna stilogenost sazdana i jednom i drugom vrstom stilskih sredstava.
Uranjajući duboko u strukturu ove sure-rečenice – ispod njenih morfoloških oblika i povučen procesom sintagmatičkog ulančavanja – otkrivam i neočekivanu gramatiku priče.12 U njemu je, zapravo, na jedinstven način “ispripovijedan” Univerzum i njegova sudbina. U parafrazi, ta naracija izgleda ovako:
Bio je oduvijek, jest i bit će zauvijek Allah (statičnost i bez-vremenost imena u prvom dijelu sure); onda je On stvorio Čovjeka koji je sav sadržan u temporalnosti, te takav Čovjek, kao krajnji smisao svoje egzistencije, obožava, pomoć traži i td., znajući da od toga u potpunosti zavisi kvalitet njegove sudbine (koncentrirana upotreba glagolskih oblika); najzad, neki će završiti tako što će na se navući Božiji bijes, budući da su zalutali (upotreba participa za razrješenje).
Gramatička vertikala podudarna je sa sakralnom Vertikalom, čak je optimalizirana njihova saradnja. Istovremeno, nije teško zaključiti kako je u ovakvoj gramatičkoj “ispripovijedanosti” Univerzuma sadržan, zapravo, svekoliki njegov smisao: Božija Egzistencija predstavljena je u “uzgajanju svjetova” i isijavanju svemilosti, te Njegovo ravnanje Danom Vjere; Čovjekova prolazna egzistencija posvećena je vjerovanju; egzistencija druge vrste ljudi sadržana je u potpuno drukčijem kvalitetu – u griješenju i iskušenju kazne. Drugim riječima, sav smisao Vjere i sudbina svih svjetova sadržani su u jednoj jedinoj rečenici-suri.
Arapska književna tradicija oduvijek je gajila ideal lapidarnosti. No, imajući u vidu interpretaciju koju sam upravo izložio – iako ona ne iscrpljuje kapacitete sure – lapidarnost ove rečenice izgleda apsolutnom. Cjelokupno iskustvo arapske književnosti njome je nadvladano, i to je bio jedan od argumenata o neimitativnosti Kur’ana. U al-Fātihi su gramatika i stilistika razvijene do krajnjih granica funkcionalnosti i začudnosti, ali – zato da bi iznijele optimum semantičnosti.
Jedino što u vezi sa al-Fātihom nije čudno, imajući u vidu izloženo, jest to da se nalazi na početku al-Mushafa: ona poput veličanstvenih dveri raskriljuje Knjigu, ali i ona sama, kao semiotički znak dveri, sadrži vascijeli Smisao Otvorenosti.
Al-Fātiha je, dakle, jedinstvena jer je istovremeno i doslovna i metaforična.
Bilješke:
1 U arapskom jeziku je to genitivna veza, ili aneksija, koja je jedna od najfrekventnijih sintagmi u tome jeziku.
2 Zanimljivi su prijevodi Kur’ana koji insistiraju na njegovom etimološkom aspektu, ne mareći mnogo za goleme semantičke pomake koji su nastali tokom stoljeća u razvoju jezika i recepciji Teksta. Tako Muhammed Asad, na primjer sintagmu Rabb al-‘ālamīn prevodi kao Uzdržavatelj svih svjetova (u: Poruka Kur’ana, prijevod i komentar Muhammed Asad, el-Kalem, Sarajevo, 2004, prijevod sa engleskog Hilmo Ćerimović). Ili, često citirani André Chouraqui, u svome prijevodu Kur’ana na francuski jezik, prevodi atribute al-rahmān i al-rahīm kao matriciant (maternični) i matriciel (materničji). (Upor.: André Chouraqui, Deset zapovijedi danas, Konzor, Zagreb, 2005, prev. Jadranka Brnčić i Kruno Pranjić, str. 113.)
U svome prijevodu nekih ajeta i sintagmi u ovome radu katkada ću nuditi različita prevodilačka rješenja – u onim prilikama kada mi je važnija lingvistička od poetske sintakse, te da bih ukazao na mogućnost prevodilačkog nijansiranja.
3 Stilogenost ove figure povećava se time što niz atributa u gradaciji,u nepromjenljivoj subordinaciji, nije izgrađen pomoću subordinirajućih veznika već pažljivom seman-tikom leksema.
4 O tome sam više pisao u: “Retorički obrat u Kur’anu”, Ostrvo, Univerzitet u Tuzli, br. 2. Tuzla 2005, str. 12-19.
5 Razlika je slična onoj koja se izražava u bosanskome jeziku prijevodima Obožavamo Te i Tebe obožavamo.
6 Neki pretenciozni interpretatori Kur’ana, ne razumijevajući temeljne stvari iz oblasti lingvostilistike i njene saradnje sa semantikom, zahtijevaju čak da se u ovaj izuzetni Tekst uvede riječ samo: Samo Tebe obožavamo. Tako se reducira stilogenost Teksta o kojoj ovdje govorim a povećava se redundantnost, budući da se stilogenost Teksta gradi gramatičkim sredstvima, ali i njegova semantičnost, jer iskaz Tebe obožavamo jasno kazuje o monoteizmu kao njegovom osnovnom sadržaju. (Vid.: Prof. dr. Jusuf Ramić, “Prijevod Kur’ana od Esada Durakovića”, Preporod, br. 22/792, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2004, str. 27. Čak i naslov Ramićeva rada, u koji unosi prijedlog od, karakterističan za arapski jezik, svjedoči o temeljnom nepoznavanju bosanskoga jezika.)
7 Sam Kur’an naziva ove morfološke pridjeve najljepšim Božijim imenima; oni su zaista nadomak statusa imenica, ali su ipak morfološki pridjevi.
8 Jurij M. Lotman, Struktura umetničkog teksta, Nolit, Beograd, 1976, prev. Novica Petković, str. 217.
9 R. Jakobson, Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966., prev. Draginja Pervaz i dr.
10 Istina, uz pasivni particip dolazi prepozicionalna konstrukcija (‘alayhim – na njih), ali ona ne utječe bitno na personalizaciju u kontekstu moga izlaganja: morfološki oblik pasivnog participa al-maġdūb ipak je bezličan, i kao takav je začudan nakon finitnih,personaliziranih glagolskih oblika.
11 U radu: Esad Duraković, “Sakralizacija tekstnog prostora”, Takvim za 2006, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2005, str. 47.
12 Termin gramatika priče preuzimam od Geralda Prince (Gerald Prince, A Grammar of Stories, TheHague,Paris,1973.).